(Ne)prijateljstvo medju muslimanima

[bosnjak]

Autor: Mehmed Meša Delić
http://www.bosnjaci.net/foto/100_Mehmed_Mesa_Delic21.jpg

Danas smo svjedoci da su Muslimani podijeljeni između sebe na više od pedesetak državica koje nemaju nikakav uticaj u svjetskoj politici i nesposobne su braniti svoje vlastite interese, a da o odbrani interesa Muslimana u svijetu i ne govorimo. Bilo kako bilo, to je ipak određenje Allaha dž.š., koje se mora ispuniti jer Poslanik a.s. kaže: „Zaista su se prije vas sljedbenici knjige podijelili na sedamdeset i dvije grupe, a zaista će se moj ummet podijeliti na sedamdeset i tri grupe. Sve će one u vatru osim jedne. Rekoše: „Koja je to grupa, Allahov Poslaniče?“ Reče: „To je ona koja slijedi ono na čemu sam ja i moji ashabi.“ Ovo gore napisano u svakoj mogućoj prilici citiraju „okvalifikovani“, kao da se ovo isto na njih ne odnosi. Međutim, ovaj hadis ne smije biti povod nemarnosti Muslimana i njihovom zapostavljanju rada na Allahovom putu ne obazirući se na srž Islama i ulogu njegove poslanice među ljudima. Naprotiv, Muslimani se moraju truditi da upravo oni budu ta spašena grupa koja će u Džennet. To mogu postići samo iskrenim povratkom Kur'anu i slijeđenju vjerodostojnog sunneta.

[bosnjak]

Jedan od osnovnih povoda slabosti Muslimana i njihove duhovno-materijalne propasti jeste i razilaženje među njima, a koje je rezultat slijeđenja prohtjeva i strasti onih koji su „okvalifikovani“ kao vođe Muslimana tj. postojećih islamskih džemata kako u domovinama iz kojih dolaze isto tako i u dijaspori u kojoj žive i rade. Da li zbog zavidnosti ili pohlepe ima i onih hodža koji bi rado da odu iz domovine, odnosno da rotiraju, što godinama hodže iz Turske rade. Opet one hodže koji su godinama vani oni se „trude“ da što duže ostanu pa to otvoreno i priznaju, da će im staž duži da bude ukoliko u inostranstvu ostanu. Međutim, i pored toga što je džemat dužnost svih Muslimana, Islam se nije zadovoljio samo time što će čovjek biti stalni član muslimanske zajednice. Naprotiv, Islam je naredio da Muslimani, članovi zajednice, ulažu sve svoje napore radi prosperiteta islamskog društva sve do ponovnog osnivanja islamske države po metodi Poslanika a.s. Znači, dužnost nam je raditi za dobro islamskog društva, a s druge strane pak, tim svojim radom ćemo uspostaviti Allahov zakon među ljudima što i predstavlja najbolji oblik ispoljavanja Islama. Zahvaljujući pogrešnom pristupu islamskim propisima mnogo je džemata i njihovih pristalica zalutalo i samim tim izgubio moć i snagu sukobljavanja sa činjeničnim stanjem na području sukobljavanja sa izazovima svakodnevnog života. Zbog toga nisu bili, i još uvijek nisu, u stanju da se uhvate u koštac sa izazovima koje im (ne)vjernici svakodnevno upućuju bilo to u smislu ideološkog ili materijalnog rata. Ovaj hladni rat koji su (ne)vjernici nametnuli Muslimanima prouzrokovao je bezbroj negativnosti na štetu samih Muslimana. Kako je moguće da su Muslimani dozvolili sebi da upadnu u te klopke razdora i razilaženja koja nisu postojala za vrijeme Poslanika a.s., niti je on išta oporučio od njih. Njihova udaljenost od izvornog Islama tj. od Kur'ana i suneta je prouzrokovalo padove islamskog društva i normalno je bilo da se na sceni pojave stranke i grupe koje su pomagale razjedinjenosti među Muslimanima koji nisu poslušali riječi Allaha dž.š.: „I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kad su im već jasni dokazi došli, - njih čeka patnja velika“. (Kur'an, III/105). „Tebe se ništa ne tiču oni koji su vjeru svoju raskomadali i u stranke se podijelili...“ (Kur'an, VI/159). Danas smo svjedoci da su Muslimani podijeljeni između sebe na više od pedesetak državica koje nemaju nikakav uticaj u svjetskoj politici i nesposobne su braniti svoje vlastite interese, a da o odbrani interesa Muslimana u svijetu i ne govorimo. Bilo kako bilo, to je ipak određenje Allaha dž.š., koje se mora ispuniti jer Poslanik a.s. kaže: „Zaista su se prije vas sljedbenici knjige podijelili na sedamdeset i dvije grupe, a zaista će se moj ummet podijeliti na sedamdeset i tri grupe. Sve će one u vatru osim jedne. Rekoše: „Koja je to grupa, Allahov Poslaniče?“ Reče: „To je ona koja slijedi ono na čemu sam ja i moji ashabi.“ Ovo gore napisano u svakoj mogućoj prilici citiraju „okvalifikovani“, kao da se ovo isto na njih ne odnosi. Međutim, ovaj hadis ne smije biti povod nemarnosti Muslimana i njihovom zapostavljanju rada na Allahovom putu ne obazirući se na srž Islama i ulogu njegove poslanice među ljudima. Naprotiv, Muslimani se moraju truditi da upravo oni budu ta spašena grupa koja će u Džennet. To mogu postići samo iskrenim povratkom Kur'anu i slijeđenju vjerodostojnog sunneta.
S druge pak strane, ako malo dublje pogledamo u povode zaostalosti i razdora među Muslimanima, doći ćemo do zaključka da se faktori opakog razilaženja meću Muslimanima mogu sažeti u pet tačaka:
a) Sprovođenje politike koja se suprostavlja Šerijatu;
b) Bolest nacionalizma među Muslimanima;
c) Slijepo slijeđenje pravnih škola (mezheba) i fanatično neodustajanje od mišljenja imama ovih škola pa makar (ne) bili u pravu;
d) Tumačenje Islama bez ikakvih argumenata iz Kur'ana i sunneta;
e) Djelovanje raznih tajnih organizacija i špijunskih službi na polju iskrivljavanja i uništavanja izvornog Islama u očima Muslimana i svijeta uopće.
Ovo su glavni povodi razdora i razilaženja među Muslimanima. Danas ne postoji nijedna (islamska) zemlja u kojoj se sudi Šerijatom. Naprotiv, svim ovodunjalučkim zakonima i sistemima se daje prednost na Allahovim, dž.š., zakonima što predstavlja očiti kufr i poricanje Islama uopće. Istovremeno vladari takozvanih islamskih zemalja zbog svoje pakosti, korupcije i ograničenosti ne shvataju da je razjedinjenost Muslimana na ovom planu u korist (ne)vjernika sa Istoka i Zapada koji preko ovih „islamskih“ zemalja sprovode svoje namjere bez obzira da li se radi o ekonomskoj ili duhovnoj eksploataciji. Ako gledamo ovo naše bolno stanje u kojem se nalazimo, nije se onda čuditi zašto nam vladaju razni pokvarenjaci koji ne brane interese Islama i Muslimana već brane interese svojih bolesnih i siromašnih duša koje slijepo slijede strasti i požude. Najbolnija tačka tj. obrazovni sistem u islamskim zemljama, a i kod nas u BiH, je zatrovan nevjerničkim idejama i misionim pravcima prepunim ateizma i politeizma, a čiji su zagovornici niko drugi do oni jadni nastavnici i profesori koji sprovode zamisli nevjerničkih milleta nad neukim muslimanskim masama. Ne obraćajući mnogo pažnje na ono što se oko njih dešava Muslimani su (u)pali u drugu (ne)vjerničku klopku koja prijeti uništenjem čvrsti veza između Muslimana u domovini i u dijaspori. Otrovu nacionalizma su podlegli i mnogi intelektualci (!?) pravdajući svoj nacionalizam kao jedan od pritvrđenih islamskih načela. Ima ih i danas koji pokušavaju da preko Islama opravdaju svoj nacionalni identitet istovremeno pružaju otpor izvornom Islamu jer „ekstremni“ Islam nije u skladu sa njihovim ciljevima i prohtjevima. Islam je iznad toga da bi bio ograničen samo na nekim blesavim ljudskim prohtjevima putem kojih se jaz između Muslimana samo još više povećava. Ovu bolest među Muslimanima treba liječiti time što im se treba objasniti da je Islam iznad nacionalističkih učmalosti i zatucanosti. Islam je savršeni sistem za čovjekov život. Islam je objavio Allah dž.š., i on nije plod čovjekove mašte i zaostalosti kao što je to slučaj sa svim neislamskim zakonima u kojima jedni uvijek dobijaju, dok drugi stalno gube. Islam je potpuna pravda koja u sebi nema nikakvih manjkavosti. Islamom je Allah dž.š., obavijestio ljude da je vjerska spona koja veže između njih uzvišenija i bolja od učmale nacionalističke ideje koja razdvaja između Muslimana i nije od Islama. Islam je postavio načela za jedinstvo i slogu među Muslimanima, bez obzira gdje da borave i žive. Bratstvo u Islamu treba biti težnja svakog Muslimana koji se bori za dominaciju Allahove vjere na ovom svijetu. U vezi toga Allah dž.š., kaže: „Zaista su vjernici braća...“ (Kur'an, XLIX/10).

[bosnjak]

Poslanik a.s. kaže: „Musliman je brat Muslimanu; on ga ne ugnjetava i ne ostavlja ga na cjedilu. Ko otkloni nedaću jednog Muslimana, Allah će njemu otkloniti jednu od njegovih nedaća na Sudnjem danu. A ko prikrije (sramote) jednog Muslimana, Allah će prikriti njegove na Sudnjem danu“. Ovo je Islam u koji trebamo pozivati ljude i samo na ovaj način možemo izliječiti bolest nacionalizma kod mnogih Muslimana čija su srca zatrovana bolešću nekakvog dokazivanja nacionalnog identiteta ne dozvoljavajući sebi, a drugima, uspješno slaganje i dogovor u okrilju Kur'ana i sunneta. Naprotiv, nacionalizam sa sobom povlači nevjerstvo i poricanje božanske objave koja je došla s jasnom porukom u kojoj stoji da je kod Allaha dž.š. najugledniji onaj koji ga se najviše boji. O razmiricama i sukobi između mezhebijaša gdje nažalost se gase i životi da ne govorimo. Mezhebska prepucavanja su bila (nažalost i ostala) povod nazadnjaštva i dekadence Muslimana koji su bili udaljeni od metode rada Poslanika a.s. Slijeđena su mišljenja raznih imama bez predhodnog provjeravanja njihovih dokaza na osnovu kojih su oni dali svoja mišljenja. Ima među Muslimanima i takvih koji svoj ekstremizam, slijepo slijedeći svoj džemat ili partiju ili hodžu, manifestiraju (ne)prijateljstvom prema Muslimanima koji nisu članovi njihovi džemata. Ovo su stvari koje samo doprinose razilaženju i sukobima među Muslimanima. Ovo su postupci suprotni Kur'anu: „...prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite...“ (Kur'an, V/54). Što je žalosno da ti Muslimani koji se međusobno ne podnose krivicu prebacuju na druge. Njima su krivi (ne)prijatelji Islama koji rade na tome da Muslimane zavade među sobom. Samo oni treba da znaju ako u nekoga upiru jedan prst da tri prsta upiru na sebe. Jer, ko može zavaditi braću ako su oni zaista i srcem i dušom braća, a imaju zato istiniti dokaz - Islam? Neslaganje u vezi nekih pitanja, među Muslimanima se treba rješavati putem lijepe riječi i iskrenog savjeta, a ne puškom ili pištoljem. Ima Muslimana koji savjetuju svog brata i ukazuje na njegove mahane, a svoje skriva i čuva od drugih. Svaka je pravna škola, bez direktnog prisustva osnivača tih škola, zagovarala konačnu istinu i zahvaljujući ekstremnim shvatanjima mezhebskih neznalica povećao se razdor među Muslimanima. Međutim, i pored tih prepucavanja među Muslimanima koja su trajala dugi niz godina i još traju, stanje mogu „popraviti“ nove generacije obrazovanih i poletnih Muslimana koji će slijediti metodu Poslanika i koji će biti u stanju stati na put pakosnicima i neprijateljima Islama. Dakle, nama treba nova moderna islamska renesansa, čiji bi trebali biti svjedoci i da dovoljno govorimo o tome, da mi Muslimani prihvatimo vjerodostojanstvo sunneta Poslanika a.s. i da smo spremni na jedinstvo koje će nas učiniti vema jakom i ponosnom zajednicom kao što je to bio slučaj sa prvim Muslimanima koji su ličili snopu svjetlosti uvezanom Allahovim užetom. U Časnom Kur'anu je zapisano: „Allah neće izmjeniti stanje jednog naroda dok on ne izmjeni svoj odnos prema Allahu“. Upravo u tom pravcu islamski misionari trebaju uperiti svoje trudove kako bi objasnili ljudima da je jedin ispravni metod rada slijeđenje vjerodostojnog sunneta Poslanika a.s., ne zapostavljajući i ne omalovažavajući mišljenja islamske uleme. U Islam mogu pozivati samo oni koji su ga ispravno shvatili i praktikuju njegove propise.
Ovdje ne mislim na one misionare Grka i Njemca koji su prešli na Islam i koji su „Pozivali u raj“ lijepljenjem plakata u Bihaću, Sanskom Mostu, Maglaju što je posebno uznemirilo duhove i uzburkalo javnost, zatim u Zenici, Sarajevu, Travniku, Tuzli, Tešnju.
Pa pitam se: Da li su se naši misionari sakrili u mišije rupe (Muhammed a.s. išao brdu, a ne brdo njemu) ili su izgubili trku za znanjem i islamskim prosperitetom, pa da na našem terenu na scenu nastupe (ne)vjernici i licimjeri i ubacuju nevjerničke metode edukcije? Da li su naše vjerske vođe postavili pitanje zbog nezadovoljstva Muslimana u tom vještačkom obrazovnom sistemu pa i vjerskom i kakvu ulogu imaju nastavnici i profesori bolesnih duša i pameti i pored toga što su njihova imena muslimanska. Ako se Muslimani školuju samo u mederesama i islamskim unverizitetima, da bi bili muslimanska elita to je malen broj u odnosu muslimanske populacije, a šta je sa ostalima? Islam je nešto što treba proučavati od bešike do tabuta i to na svakom prikladnom mjestu. Ima jedna izreka koja kaže: „Čovjek uči dok je živ, a opet umre kao neznalica“. Islam je samo dio onoga što djeca uče na časovima vjeronauke. Dobro je da nam djeca nauče što više iz Kur'ana, ali treba Islam kao nauku također proučavati. Allah dž.š. je naredio Poslaniku a.s. da Ga moli za povećanje znanja: „I reci: Gospodaru moj, povećaj mi znanje!“ (Kur'an, XX/114). Moramo praktikovati izvorni Islam ne izdvajajući od njega nijedan njegov dio zbog naše nemoći da razumjemo određene islamske tekstove. I ne trebamo smatrati da u Islamu ima važnih i manje važnijih institucija tj. djelova. Naređeno nam je da se potpuno prihvatimo Islama i trebamo znati da onaj koji ne praktikuje određene islamske propise čini grijeh. Jer ima krišćana koji ne znaju niti jednu suru, ali su vrlo dobro upoznati sa Islamom i to znanje koriste kao borbu protiv Muslimana koji malo ili nikako (ne)poznaju Islam. Ovdje misli na one Muslimane koji su pobrkali Islam sa svojim tradicijama (prisilni brakovi, „časna ubistva“, neškolovanje ženske djece...). Djelovanjem tajnih organizacija i špijunskih službi (u kojima ima i Muslimana) na polju iskrivljavanja i uništavanja izvornog Islama u očima Muslimana i svijeta uopće su mnogobrojna i mnogovrsna. O političkim previranjima na račun Muslimana se dešavaju svakodnevno. Muslimani i politika? Kao nebo i zemlja! Pa dok se Muslimani dave u moru politike, jer su slabi plivači, oni bolji plivači rade na tome da od Muslimana učine indijansko pleme koje će djelovati samo u okviru svog rezervata. Jedan takav rezervat je na Balkanu. Ovim izazovima Muslimani ne mogu odgovoriti osim jednom metodom, a to je metoda osvješćivanja muslimanskih masa kojima se treba objasniti da je Islam savršeni sistem za čovjekov život, a i politika je dio života koja traži mudrost, sabur, istrajnost, iskrenost... Na ovaj način bi se izbjegle mnoge nesuglasice, razdori, (ne)prijateljstva među Muslimanima. I pored svih uzroka koje sam naveo, mi Muslimani ne smijemo gubiti nadu u Allahovu pomoć i Njegovu milost. Međutim, ima Muslimana koji ne mogu podnijeti odsustvo islamskog rukovodstva (vjerskog i političkog) sa svjetske scene pa su pali u očaju i izgubili su svaku nadu. Ova izgubljena nada o povratku Islama i Muslimana ne smije naći put kroz koji će podrijeti u dušu jednog islamskog misionara.
Trebamo iskrene domaće, a ne uvozne islamske misionare. Trebamo iskrene islamske zajednice ili islamske naučne lige koje će pomagati Muslimanima u iznalaženju pravih rješenja, u okrilju Kur'ana i sunneta, za njihove svakodnevne probleme, a ne da muslimanske mase zagrizu nemoral i licimjerstvo, pa zaborave na islamsko bratstvo.
Mi Muslimani moramo znati prave povode putem kojih ćemo zaslužiti Allahovu dž.š. pomoć i pobjedu. Ne smijemo dozvoliti da nam vrijeme prolazi u stvarima od kojih nemamo nikakve koristi. Povratimo se Islamu bićemo ponosni i spašeni!

izvor: http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=38014

[dzemail]

bosnjak,sve je u redu to tvoje pisanje,jedino si izostavio (ili zaboravio autor texta) da su danasnji muslimani postali profesionalni glumci,glumeci u filmu "14 vjekova islama".Da su se prihvatili puta 12 imama Kurejsija,vjerujem da bi bio sjajan umet,medzutim danas ostaje nam jedino da " mujo udara u tepsiju" a mi,ili slusati mujovu tepsiju ili zatvoriti usi i gledati u prazno.

[bosnjak]

bosnjak,sve je u redu to tvoje pisanje,jedino si izostavio (ili zaboravio autor texta) da su danasnji muslimani postali profesionalni glumci,glumeci u filmu "14 vjekova islama".Da su se prihvatili puta 12 imama Kurejsija,vjerujem da bi bio sjajan umet,medzutim danas ostaje nam jedino da " mujo udara u tepsiju" a mi,ili slusati mujovu tepsiju ili zatvoriti usi i gledati u prazno.

Tebra, stvarno ovo nema potrebe da pishesh.
Nisam nashao odgovorajucu temu, pa sam kopirao i postirao link na novoj u podforum Islam jer smatram da joj je tu mjesto.
Posteno bi bilo da ostavite svako da misli sta i kako hoce, i kad dodje do suceljavanja misljenje, ideja i interpretacija da se to cini na jedan uljudan nacin kako dolikuje muslimanima uopste, a ne zuhd, ahlak,bogobojaznost na ulici a na forumu drvlje i kamenje na onog ko se ne slaze po nekom pitanju.

[dzemail]

Tebra,
"Tebra"=brat,ortak,drug" .......... ako se ne varam.Jel tako bosnjak? .... :D

[efendija]

Često se upotrebljava izraz "musliman" a izostavlja "mumin". U samom Kur`anu je na vrlo malo mjesta spomenuto "musliman", ali na mnogo mjesta Allah dž.š. poziva "one koji vjeruju". Treba zapaziti da to nije bez razloga. Čovjek može biti musliman ali vrlo slabog imana, a može biti i musliman vrlo velikog vjerovanja. Ogromne su to razlike. Između muslimana i mu`mina je razlika kao nebo i zemlja.
Ovo govorim s toga što se često u novije vrijeme mjenja vjernik za musliman. Tako da je rečeno :"Vjernici su braća" a ne "muslimani su braća". Ovdje ne kažem da i muslimani nisu braća ali nije uredu "mjenjati" originalne riječi kako Allaha dž.š. tako i Resulullaha s.a.v.s.
"Darivajte darove između sebe da biste se voljeli" je veoma zaboravljena kelima pa nije ni čudo što danas imamo veliku netrpeljivost i zavidnost među muslimanima.

[Kontakt]

Dobri ljudi bi trebali izbjegavati prepirke i ujediniti se

Jedinstvo,suradnja, solidarnost, prijateljstvo, samopožrtvovanje, podrška i druge slične osobine su neke od najljepših karakteristika na kojima leže temelji Kur'anskog morala. Ovo se ističe u mnogim hadisima našeg poslanilka (savs). Jedan od njih glasi:

„Vjernici su kao različiti dijelovi građevine, jedan podržava drugog.“ Onda je pokazao na šta je mislio tako što je isprepleo svoje prste. (Hadis Bukhari i Muslim, „Riječi poslanika Muhammeda“ str.67.)

Vjera islam obezbjeđuje uspostavljenje boljeg svjetskog poretka u kojem prevladavaju ljubav, mir, tolerancija i međusobno razumjevanje. Društva koja posjeduju ove osobine doživljavaju brz razvoj i stiču veću moć. Kada se jednom postignu jedinstvo i suradnja, pojedinci takvoga društva mogu usmjeriti svoju snagu i energiju na ostvarivanje dobrobiti i činjenje dobrih djela prije nego da se bave raspravama, svađama, sukobima i ratovima. U biti, cilj za koji se ljudi zalažu i kojem posvećuju sav svoj trud, moć, žar i pordšku, kako materijalnu tako i duhovnu, rezultira krajnjim uspjehom i ljepotom. Ono što je još važnije jeste da je Allah zadovoljan pojedincima koji rade ujedinjeno i solidarno za dobrobit i oni ce primiti Allahovu pomoć, podršku i snagu. Zbog ovoga, Allah podsjeća vjernike da se ne raspravljaju međusobno da ne bi bespotrebno gubili snagu. Ajet koji slijedi to sasvim jasno iskazuje:



„i pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu, i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite izdržljivi, jer Allah je, zaista, na strani izdržljivih. „ (Sura al-Anfal: 46)


Uspostavljanjem jedinstva međju pravovjernima je uzvišena vrlina koju preporučuje Allah. Posebno sada, u vrijeme kada je zlo prodrlo u svaki aspekt društva, ni jedna loša osobina kao što su zlovolja, prezir i prepiranje ne bi se trebala tolerisati među dobrim ljudima. Istrajavanje u trudu da se ovakvi loši utjecaji otklone i usvajanje kompromisa i pomirljivog stava pretstavlja divno ponašanje bogobojaznih.

„Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala.“ (Sura al-Hujurat: 10)

Rasprave, neprijateljstvo, mržnja i ljutnja su karakteristike nemoralnog ponašanja inspirisanog zlom. Muslimani nikada ne bi trebali djelovati pod uticajem takvih nepoželjnjih osjećanja; oni se boje Allaha i uvijek su skromni, prijateljski raspoloženi, pažljivi i puni ljubavi u svojim odnosima. Ljudi koji nisu iskreni pri ostvarenju svojih ciljeva mogu osjetiti ljubomoru prema svojim najbližim prijateljima i čak prema svojoj braći i sestrama. Tuđi uspjeh može uzburkati osjećaj zavisti u njihovim srcima. Nasuprot tome, pravi musliman je ponosan na uspjehe ostalih vjernika, i sretan je zbog njih kao da je i on sam to postigao, osjeća se zahvalnim za blagoslove koje je Allah podario vjernicima. Nadalje, on ih podržava u njihovom nastojanju i nudi im uputu ako je potrebno. Oni kojima nedostaju takve osobine u ponašalju, s druge strane, spriječavaju napredak drugih. Osjećaj suparništva i ljubomore kvari njihova dobra djela koja su učinili da bi postigli Allahovo zadovoljstvo i time uništava svaku ljepotu i blagodat. Allahov poslanik, poslanik Muhammed (savs) također je skrenuo pažnju na ovo i savjetovao je vjernike da se čuvaju ovakvih loših osobina:

„Ne zavidite jedni drugima, ne natječite se međusobno, ne mrzite jedni druge, ne okrećite leđa jedni drugima i ne dozvolite nikome od vas da izda nekoga. Budite Allahovi robovi, braća. Musliman je brat muslimanima, on im ne čini zlo, ne trudi se da im odmogne niti im laže da bi ih obmanuo.“ (Imam an-Nawawi, „Cijelih četrdeset hadisa“, str. 122)

Said Nursi, također poznat kao i Bediuzzeman (čudo svoga doba) jedan od najvećih islamskih učenjaka 20-tog stoljeća daje opširan opis ovakvih stvari u svojoj „Risale-i Nur zbirci“, komentaru Kur'ana. Iskreno, kao što mu je i svojstveno, Bediuzzaman govori kako vjernici trebaju strogo izbjegavati iskvarena osjećanja kao što je rivalstvo kada teže ka istom cilju:



„Služiti istini je kao da nosite i čuvate ogromno i vrijedno blago. Oni koji iznesu taj zadatak na svojim leđima bit će sretni i zahvalni kad god im snažne ruke pohrle u pomoć. Daleko od toga da je ljubomoran, čovjek bi trebao s ponosom aplaudirati većoj snazi, učinkovitosti i mogućnostima onih koji, iz čiste ljubavi, istupe i ponude svoju pomoć. Zašto gledati na pravu braću i samopožrtvovane pomagače s rivalstvom, gubeći tako svoju iskrenost? Bit ćete izloženi strahovitim optužbama u očima neupućenih ljudi, onih koji žude za ovosvjetskim koristima kroz religiju, iako je to stotinu puta bezvrijednije od vas i vaše težnenje za vjerom kroz život u saznavanju istine i zarađivanja za svoje izdržavanje kroz otkrivanje istinskog znanja, od njihove pohlepe i nagomilavanja. Jedini lijek za ovu bolesti je optužiti svoju sopstvenu dušu prije nego drugi počnu da je optužuju i uvijek stati uz svoga prijatelja a ne uz svoju dušu.“ (Bediuzzaman Said Nursi, „Risale-i Nur Külliyati II“ („Risale-i Nur kolekcija II“)



Bediuzzaman Said Nursi također kaže: “Nečija ponuda da uspostavi standarde ponašanja u skladu s Kur'anom može se posmatrati kao čuvanje blaga za vjernike; nesto izuzetno vrijedno. U ovoj neprocjenjljivoj službi svi moraju pridonositi i pomagati svojim cijelim srcem. Osjećati ljubomoru prema drugom vjerniku koji pruža svoju potpunu i nepokolebljivu podršku ili ga posmatrati kao suparnika, neprihvatljivo je za pravog muslimana. Vjernik bi trebao biti ponosan na druge koji se posvete i obezbjede svoju podršku.“

Ljubomora je osobina zle urote. Postojanje takvog zlog svojstva kod pojedinaca koji surađuju u svrhu ostvarivanja ispravnog cilja ne čini ništa drugo do umanjivanja sage njihovog zajedništva. Urota zla sigurno od toga profitira. Kao što Bediuzzaman kaže, jedini lijek za ovu bolest je ne slijediti svoj ego, nego uvijek čuvati leđa svojih prijatelja.

U „Risale-i Nur kolekciji“ Bediuzzaman poredi mašineriju fabrike i vjernike. Harmoničan i glatak rad ove mašinerije je vitalan za produktivan ishod. Slična je harmonija potrebna i u suradnji vjernika. Said Nursi objašnjava da vjernici treba da izbjegavaju govor koji može uzrokovati ljubomoru i ogorčenost. Baš kao što i fabrika obezbjeđuje blagovremen i efikasan proizvod samo kada je njena mašinerija harmonična i nije kontradiktorna, tako bi i vjernici trebali raditi u svrhu zajedničkog cilja da zasluže Allahovo zadovoljstvo. Trebalo bi da se trude zajedno, bez traženja grešaka i mana jedan kod drugoga. U svijetu u kojem se nevjernici udružuju protiv dobra, ispunjeni osjećajima mržnje i zavisti prema vjernicima , i gdje ugnjetavaju siromašne, beskućnike, žene, djecu i starije, svi ovi ugnjetavani ljudi se nadaju pomoći od savjesnih. U tom slučaju, ako mudri, iskreni, savjesni i pošteni ljudi iskoriste svoju moć jedni protiv drugih, mogu biti pozvani da pred Allahom za to odgovaraju. Vrlo je važno da vjernici ne ograničavaju pomoć u suradnji, savezništvu, prijateljstvu, solidarnosti i privrženosti jedan prema drugome i da nikad ne zapadnu u neslogu koja bi ih oslabila. Ovakvo raspoloženje vjernika najbolje je opisano u riječima poslanika Muhammeda (savs):

„Primjetit ćete da su vjernici kao dijelovi tijela u odnosu jedni na druge po pitanju ljubaznosti, ljubavi i privrženosti. Kada utječete na jedan dio, cijelo tijelo to osjeti; nesanica i groznica se rašire.“ (Hadis koji Bukhari i Muslim prenose od Nu'man Ibn Bašira, „Riječi poslanika Muhammeda“, Maulana Wahiduddin Khan, str. 68).

Solidarnost ljudi koji se čiste od svake ovosvjetske ambicije, ljubomore i rivalstva, koji usmjeravaju svaki pozitivan osjećaj, svaki napor i svaku aktivnoist ka dobrobiti drugih, a da ne postaju oholi zbog toga, će slomiti otpor urote zla.


Preuzeto sa LINKA (http://www.harunjahja.net/index.php?option=com_content&view=article&id=342:dobri-ljudi-bi-trebali-izbjegavati-prepirke-i-ujediniti-se)