Babo

[ul_8mart_br?]

Sve sam mislio da se jedan covjek potpuno formira kad postane babo, ili zena kad postane majka. Ja sam otac dvoje djece, pa sa sigurnoscu mogu reci da se ljudska paradigma potpuno promijeni od onog trenutka kad postane roditelj. Ponekad dok pricam sa svojim prijateljima na ovu temu, pokusavam da objasnim ovo rijecima, ali uvijek na kraju zakljucim sa rijecima; vidjeces kad budes imao svoje dijete. Ove rijeci sam cesto cuo od svog rahmetli baba, koji bi blago odgovarao na moja brzopleta vidjenja svijeta i predloga rjesavanja nekih problema "po kratkom postupku". Tad sam se nehajno odnosio prema ovim rijecima. Ali nepobitno ima odredjenih stvari koje se ne mogu nauciti vec se moraju dozivjeti.
Nejse, poslije gubitka svog oca prosle godine, shvatio sam da sam postao covjek ne kad sam postao otac, vec kad sam izgubio oca. Imao sam prilike vidjet zaljenje ljudi prema maloj djeci koja izgube svog oca, nejac, kako ce se podnjivit, ko ce ih stitit, ko izvjesti na pravi put. Ja sam vec uveliko uzeo od svoje cetvrte decenije, imam posao, imam djecu, zivot , zdravlje i snagu hvala Allahu dz.s., imam sve to pa jesam li slab kad sam se osjetio bez zastite, kad sam osjetio da sam siroce kad mi je babo preselio. Kad bi dosao sa puta, topli i uvijek snazni zagrljaj i njegov miris, samo njemu karakteristican. Kad kad mi u san dodje, kao prekjuce i taj dan mi sve u nekom neredu prodje, u nepaznji, u rasijanju.. Boze, pitam se da li ovako slab mogu biti i ja svojem djetetu neko olicenje snage, oslonac..
Oprostite sto idem ovako predaleko... jedan je babo.

[Emir]

Ja sam se najezio citajuci ovo...
Stvarno je nezgodno biti bez roditelja. Mislim da je za svakog muskarca jedan od uzora otac. Uvijek te nesto vuce da budes kao otac, i ja licno kada imam neki veci problem prvo sa babom popricam jer znam da ce me lijepo saslusat i posavjetovat najbolje sto moze.
Posto nemam brace meni je moj babo uvijek bio skloniste i odbrana od svega....
(Ja ne mogu da vjerujem kako me ovo prodrma)

Inshallah budem imao djece volio bih da imam i sina, nije da imam nesto protiv zenske djece, vec bih volio da pokusam da budem bar deo onoga sto je moj babo meni.
Dosta puta se zapitam, da li cu moci da vaspitam svoje dijete kako treba? Ne znam kako napraviti neki balans, ne velike strogoce i ne velikih dopustanja koje mislim da je moj babo uspio. Narocito me zbunjivalo babovo ogromno povjerenje koje mi je davao. Valjda je to proizislo iz vaspitanja, jer mi je uvijek govorio da treba da budem iskren i da ne lazem, ali ja stvarno ne znam da li bih i ja to isto mogao pruzit svome djetetu. Bilo kakav posao da sam radio, pokusavao nesto novo, rizikovao... uvijek sam dobijao neizmernu podrsku od Baba, i inahsllah volio bih da mu se bar malo mogu oduzit.
Desavalo bi se da me dobro isiba, ali evo elhamdulilah ja sam zadovoljan rezultatima :)

[Maryam]

Uh ovo me rasplaka.

Zamislite kako je Allah dragi ostavio tu jaku sponu. Kako se babo jako i snazno voli, a manje vremena provede sa djecom. Jednostavno to je tako, otac je jedan. Meni kad je moj rahmetli dedo umro, sjecam se majke koliko je dugo i bolno plakala. A umro je star i bolestan, ja sam vec zavrsavala srednju skolu.

A majka bi vazda rekla, ih sta cu sad kad odem tamo a nema mi baba, sve mi je pusto. I to nisam nikako shvatala jer ipak je ona bila zena u godinama, sa velikom djecom, imala svoju porodicu.

Tome je proslo 8 godina, ona i dan danas kada odemo kod daidza,uvijek zaplace jer nema baba da je doceka i da je isprati. Eto nana je fala bogu josh ziva, ali uvijek osjetim bol svoje majke kada se spomene rahmetli dedo.

Babo je bitan i sastavni dio zivota, i mislim koliko god godina da neko ima pa i 50 kad god roditelj da preseli, covjek se osjeti kao malo dijete, kao siroce.

No ovo su teme emotivne i teske, pa halalite ako sam nesto neprikladno rekla.

Dragi 8.martovac, tvoj post je tako pun emocija i ljubavi prema ocu, neka mu je vjecni rahmet. Ja sam skoro duplo mladja od tebe pa nisam kadra da te savjetujem niti tjesim.

Ali poznajuci te iz postova, mislim da neces biti daleko od svog babe po nacinu kako ces se ophoditi prema svojoj djeci.

Sellam,

[ul_8mart_br?]

Hvala Maryam na lijepim rijecima, inace meni je 35 godina i imam dvoje djece. Ima jedna lijepa pjesma jednog turskog pjevaca, kojoj refren ide nesto kao:"... danas mi je rodjendan, pijan i uplakan, sam u svom uglu, star sam koliko je bio moj otac kad je otisao zauvjek, sve zivote koje znam su raskomadani.."
Imam osjecaj da se ja nisam zasitio svoga baba, cio zivot u ovoj prokletoj zemlji trci ovamo, trci tamo; i to malo dana u godini kad se sretnes, hajde ako mozes reci sve sto si htio. Ne znam.. sad da me pitas sto sam htio jos reci,.. ne znam, samo znam da nisam nesto rekao...

[ul_8mart_br?]

Evo danas se obiljezilo 11 godina od krvavog pira srpskih fasista nad bosnjackim civilima u Srebrenici. Allahu sucur, jos je 505 nase brace ukopano uz dzenaze-namaz i uz dove. Medjutim ostalo je jos hiljade nesastavljenih tijela i imena, kao da nam je sudjeno da ovako godinama mozda decenijama, polako..vadimo kosti iz zemlje,.. gledamo i ponovo klanjamo dzenazu, kao da sudbina ne dozvoljava da zaboravljamo. A mi smo uvijek zaboravljali...
Zasto pisem ovo u ovoj temi?
Pogledajte malo na ubijene, sve ocevi i sinovi. Kjafir je htio da nas osussi. Narod uvijek zali kad umre djetetu roditelj, ali je uvijek zalio vise ono koje bez baba ostane. A krvnik je htio to, da ostavi bez baba, da ostanu majke i sestre i sirocad, da se nasladjuje dok poslije gleda njihovu bol. Krvniku je uvijek malo ono sta uradi..

[zucky_85]

Zaista dirljive rečenice,iskreno, po prvi put na Forumu.

Sad kad razmislim,većinu stvari u svom životu posmatram iz ugla (nečijeg) deteta,i to mi daje sigurnost,opravdava,izvlači iz mnogobrojnih situacija,jednom rečju biti nečije dete znači ne biti sam.
Za šta su sve zaslužni naši roditelji verovatno shvatimo tek kad oni umru.
I ja sam na nekoj čudnoj distanci sa svojim ocem...neki jaz,neka mirna udaljenost koju pokušavam da razumem i opravdam genima,i evo sad razmišljam kako ću već danas kad dođe sest' i popričat' sa njim,al' znam da to nažalost neću uradit'.
Izgubili smo se u ovom vremenu,rastrgli između mnogo stvari ...i tek kad sve prođe ,a nekad nažalost zauvek,shvatimo da smo trebali biti bolja deca,bolji sagovornici,da smo trebali imati više obzira,da smo trebali uživati u svakom,makar i u rijetkom zagrljaju roditeljskom kao da nam je poslednji ,jer nikada ne znamo kad to i jeste...

[Haljit]

Jos sam bio u Mecki, i stajah ispred Kabe priprepamjuci se za odlazak odatle. Bilo je samo nekoliko sahata do polaska. Vec bijah kroz dove rekao sve sto imadoh na dusi i srcu. Najpre mi se jos neke razne misli vrtese po glavi, a potom mirno gledah u Allahvu kucu, sjedeci sa jednim Kur'anom na koljenima i razmisljajuci za koga jos cu nanijetit svoje dove. Jedan covjek u srednjim godinama (oko 50) prodje isred mene. "Cini dovu za moju cerku, ona je 23 godine i ima MS bolest" rece mi. "I ti si otac, i znas sta to znaci" nastavi sa hladnim ali odlucnim glasom. Poceh razmisljati zasto se od svih drugih obratio bas meni. I zasto se obraca meni za upucivanju dove za izlecenje cerke, a stoji tu ispred Kabe. Ja niti izgledam nesto pretjerano religiozno, niti sam star (generacija 60-tih)
Od ranije sam cuo da postoji samo jedna stvar koja je "svetija" od Kabe, a to je "srce" vjernika. Klimnuh mu glavom i nanijetih moje dove njegovoj cerki.

Nakon toga sam sjedio jos neko vrijeme razmisljajuci o Allahovoj neizmjernoj milosti. Zahvalh mu na milosti i na malopredjasnjem ukazanom povjerenju. Na kraju se ustajuci poselamih od Allahove kuce

[ul_8mart_br?]

Muhterem Nihat Efendija Hatipoglu o svom ocu...


Babo mi je postao susjed Pejgambera s.a.v.

Cekajuci na aerodromu dolazak aviona kojim je trebao stici moj babo, telefon je zazvonio. Drhtavim glasom moj brat Fatih mi je rekao: Ispratismo baba. Ostavismo ga kod Pejgambera a.s., ostao je kao musafir u Dzennetul Baki’ju.
Ja sam u tom trenutku bio svjestan sta sam izgubio. Kad je bio gost u Egiptu, 1987 godine, slusajuci ga Ezher Ulema: Nismo ocekivali da u Turskoj moze biti takav Alim. Bio je to moj otac, moj ucitelj Hajdar Hatipoglu.
On je uvijek bio Medinjanin. Uvijek je bio oko Revzaji Mutahhare (Mesdzidi Nebevi i okolica). Lezeci, jeduci, dok je bio na kursiji, citajuci… uvijek na Revzaji. Allah je svjedok, kad god bi izgovorio ime Muhammeda s.a.s., grlo bi mu se steglo. Nikad ga nije mogao izgovoriti a da ne zaplace. Ustajao bi u pola noci klanjat tehedjut namaz, ucio bi kaside u znak ljubavi prema Resulu. Kad bih u sabah dotakao njegovu sedzadu bila bi jos kvasna. Njega cu se uvijek ovako sjecati: U svojoj sobi bi ispred sebe imao otvorene knjige iz kojih je stalno nesto biljezio, kad bi u knjizi ili u muhabetu proslo ime Resullalaha suze bi mu se slile niz bradu, koga god bi koga vidio na licu ozarenost, Na sedzadi bi savio sarik, prije izlaska iz kuce klanjao bi duha namaz. Uceci Kur’an vracao bi se na neke ajete i glasno plakao. Kad bi trebao donijet neku odluku uvijek bi istihare cinio, nikad se nije dvoumio i odstupao kad je Kur’an i sunnet u pitanju, bio je spreman svoj zivot dati.
Da ti Allah da rahmet.
Babo, sjecam se dok si spremao Ibn-i Madze. Smrt Pejgamberovu si tek za mjesec dana uspio zavrsiti. Rekao bi “Ruka Resulallaha je pala sa strane..” i onda plakao. Sahat bi plakao i onda bi mi rekao: “Idi, danas vise ne mogu pisati.” Ja koji sam ti bio pisar i brat bi ustajali. Poslije bi ponovo jecajuci plakao.. Kad bi poceli drugi dan: “I pejgamber je pao u vatru” rekao bi i ponovo plakao. Kao da si tamo bio. Kako smo zavrsili taj dio o selidbi Resulallaha najbolje znamo Allah, ti, ja i brat.
Sjecam se kad smo trebali ici na mezar Abdulhakima Arvasija k.s. usli smo u kola, ti si osjetio da je majka stavila kolonjsku vodu na ruke. Onda si se okrenuo staroj majci: Idi i speri taj miris pa onda da idemo, Pejgamber je rekao da meleki proklinju zenu koja se namirise i tako izidje napolje. Nikada nisi ni jednu islamski princip zrtvovao ni zbog koga. Nikad i ni zbog koga, ni najmanji ustupak. Allah i Resul su svjedoci, uvijek si tako zivio, nikad nisi dozvolio djunaha i harama u porodici.
Poslije tvoje smrti dosli su neki dostovi, kazu da si prije odlaska u Medinu rekao da ces tamo ostati. Rekao si:”Imam zelju za Pejgamberom, isallah ce mi biti kabul ove godine. Dusa mi gori za Medinom, da budem komsija Resulallahu, cekam i nadam se.” Mnogo toga si jos rekao.. Allah da ti uzvisi makam, milion puta Allah Razi olsun. I seleci na ahiret si nam ders dao.
Trebao si doci 18 maja iz Medine, odlozio si do 25tog. Kad sam cuo da ti je bol u grudima postala nesnosljiva, preduzeo sam sve da dodjes sto prije. Brat u Medini, sluzbenici Dijaneta, poznanici u Medini, svi su pregli. Iako je let bio u 18:30 ti si zelio onaj u 22:30. Majka kaze kad ste usli u kola, ti si koz prozor sa suzama gledao na Ravzaj-i Mutahharu. Dosao si na aerodrom, stvari nisi ni pogledao. Kad je majka pitala, rekao si; ne brini, stvari ce otici. Tamo si sve pare koje si imao dao Camil efendiji. Kad je on rekao da ce ti trebati, ti si rekao; ne vise sinko, ja sam sa parama zavrsio. Nisu razumjeli. Prosao si kapiju, avion se odlozio do 23:30. Dok su svi ulazili na autobus za avion, ti si sa doktorom Medznun efendijom ostao iza. Noge tvoje nisu htjele hoditi. Rekao si doktoru; dodji da abdest uzmemo. Uzeli ste abdest. Svi su se spremili na polazak vi ste sjeli. Kasnije su rekli; Hodza je cekao haber koji je kasnio. Doktor te je pitao: Koji je hadz po redu? Ti si odmahnuo rukom smjeseci se; “Poslije ovog nema vise.” Niko nije razumio. Ali ti si dobro znao sta govoris. Jer onaj koji se ponese u vrijeme hadza, do kijameta je hadzija. Poslije si na mjestu na kom si sjedio, kao da si vidio haberdziju okrenuo glavu na stranu i pognuo se na stolici. Toliko. Ni jedan trzaj, ni glas. Hadzije su tekbir donijeli, poljubili te, plakali. Poslije su rekli; hodza je prosao pasossku kontrolu, da li da ga ponesemo u Tursku. Ali ovaj put se pasoss izgubio. Zbog toga je avion odlozen jos jedan sahat. Nisu ga nasli. Da jesu mozda bi te dnijeli ovamo. Mozda bih ja vidio tvoje lijepo lice, ali bi ti ostao daleko od Habibija. Ostavili su te, avion je poletio.
To jutro su ti dzenaze namaz u Mesdzidi Sadetu klanjali, cio dzemat je tu bio, stotine hiljada…
Ukopali su te blizu Hz Osmana. Svako ko te je vidio govorio bi da ti je lice bilo bjelije od brade. Dr Salih je rekao: “Posljednjih nekoliko dana hodza se odsjekao od svijeta. To se neda rijecima ispricat. Kao da je vudzut tu a dusa na drugom mjestu.” To je moralo biti dohovno spremanje za Dzenetul Baki, za ostanak pored Mescidi Sadeta, za Medinu.
Babo! Ja ne hvalim tebe. Ja hvalim tvoju ljubav prema Allahovom Resulu. Resulallah je donio ljubav u tebi, ja hvalim Allahovog Habibija. Salat i Selam na njega neka je. Sjecam se kad si zavrsio Ibni Madze… Plakao si, majka nas nije u tvoju sobu dala. Kad smo je poslije pitali, rekla je da si rekao: Dok sam pisao Ibni Madze bio sam stalno pored Resulallaha, sto cu sad ciniti.
Tvoj hasret se zavrsio. Sad cekas na milost koja je podarena onima koji su u Dzennetul Bakiju u zagrljaju Ashaba. Sad smo mi u hasretu, nemam hrabrosti reci u hasretu koji ce zavrsiti kad se i mi sretnemo sa Pejgamberom, tvojom ljubavi.
Kazu da da si imao isti onaj ozareni izraz lica kad te je Molla Burhan gasal cinio. Pljubili smo ga kazu, Ah kamo lijepe srece da sam i ja mogao. Kad smo ga ostavili u gasalhani tako je lijepo mirisao, kazu. Kamo srece da si vidio babovo lice u tom trenutku. Vidjecu ga insallah, vidjecu kad zavrsi ovaj hasret.
Probacu da nastavim tvojim putem, da ponesem cast sto sam tvoj sin. Ti si nas naucio kako se voli Resulallah. Ti si nasao svoj mekan, sa svojim sojom koji vodi do Allahovog Resula i Hz Omera.
Sva braca mumini su halalili, stotine hatmi ti je izuceno. Salat i Selam neka je na Revzai Muttaharinog sahibiju, Neka je selam i rahmet svim sto pocivaju u Dzennetul Bakiju.

[Yeni_Pazarac]

Masallah kakav tekst ,kako srce igra po grudima samo pokusavajuci da shvatim kolicinu ljubavi i iskrenosti sa kojom je ovaj tekst napisan, nisam ni zagrebo povrsinu sustine ovog teksta Nihata Efendije Hatipoglua a morao sam da zastanem i izborim se za vazduh, potpuno sam se ukocio, kao da je vrijeme na trenutak stalo, pa jesam li svijestan koliko mi se daje a kako malo uzvracam, koliko mi se nudi ( ljubavi) a kako malo uzimam, Allah nam se smilovo da osjetimo tracak ove ljubavi prema Pejgamberu s.a.v.s. nasem dragom, insallah da da nam ovekve rijeci i ovakvi tekstovi budu svima od haira.

Sellam

[PutNick]

Gledajuci njegova video predavanja, pitao sam se otkud njemu onoliko detalja, onoliko price pune ljubavi prema Poslaniku alejhiselam, Njegovom ehli-bejtu, ashabima r.a. Ispostavilo se da to nije samo zbog onog "Doc.dr.", vec ipak zbog njegove "povezanosti" sa onim ko je u vezi sa Poslanikom a.s.
Allah kabul olsun 8_mart-e za ovaj tekst.

[Birdum-Bardum]

Allah kabul olsun brate za ovaj tekst. Nihat ef. je zaista pravi efendija. Da mu se ukabuli dova da se na budućem svijetu sretne sa svojim babom, a koji će, inšallah, biti u društvu sa Pejgamberom a.s., a da i nas sa njima sastavi. Amin Ja Rabbena.

[ul_8mart_br?]

Amin i Allah razi olsun.

[ul_8mart_br?]

Vidim da se na forumu dosta diskutira o programu RTS “Da, mozda ne”, u kojem se navodno raspravljalo, da li je muslimanima Srbije odnosno Sandzaka, blizi Sarajevo ili Beograd, ili ti kako je to moda sada, "duhovni centar". Uprkos ovako kriticno vaznom pitanju, ja sam se tokom programa zanio mimikom gostujuce uleme, posebno igrom ruku i prstiju Zukorlica.

Ruke su mi interesantne jos od djetinjstva, valjda mi je ostalo to tako zbog rahmetli baba, jer uvijek se sjecam njegovih ruku kad pomislim na njega. Imao je hrapave ruke, vrlo cesto sa ogrebotinama. Nije to bilo od branja cvijeca, ali je trebalo malo da porastem da to shvatim. Rahmetli babo nije imao vremena “spassavati svijet”, on je radio. I koliko god da je radio sve je nesto falilo. Ili se to tako cinilo.

Sjecam se da bih gledao sa ceznjom na svoje vrsnjake, tranzicione sretnike, zaleci za onim sto su oni imali a ja ne.

Medjutim, s godinama kako se perda s ociju polako sklanjala, stvari su pocele da se pokazuju u svom pravom obliku i u svom pravom poretku. Kad sam stao na svoje noge i dosao do mnogih, navodno vaznih stvari, shvatio sam da sam zapravo bacen u vatru. Kako je samo bila sigurna gruba oceva ruka i halal zalogaj koji sam jeo iz nje. Tu skoro razmisljajuci tako, odjednom, pred ocima mi je sinuo u punom svjetlu i velicini stvarni miraz ostao iza oca i pred kojim srce treperi; svaka troha sto sam pojeo i svaka kap sto sam popio iz rahmetli babove ruke je bila sigurni halal,..halal kao majcino mlijeko.