Rahmetli Safet Isović

[Birdum-Bardum]

Dođe do mene vijest da je preselio velikan moderne sevdalinke u nas Bošnjaka, naš Safet Isović, neka mu je duši Allahov rahmet. Ja potražih ima li neke teme u kojoj smo pisali o njemu i ostalim velikanima sevdalinke, pa se začudih da uopšte nemamo nikakve teme koja se bavi sevdalinkom, osim one jedne koja se bavi FESS-om (Festivalom Sandžačke Sevdalinke).

Stoga pokrenuh ovu temu u kojoj ćemo prije svega zamoliti Allaha Uzvišenog da se našem Safetu Saju Isoviću smiluje i podari džennet lijepi i gdje ćemo se sjećati njegovog života i djela.

[ul_8mart_br?]

Allah rahmetejlesin, bio je stvarno veliki kulturni radnik, covjek koji je postao sinonim sevdalinke.

[tranzicija]

Šehidski rastanak

U Sarajevu je juče preminuo Safet Isović, jedan od najboljih izvođača sevdalinki svih vremena, prema mišljenjima većine glazbenih kritičara i poznavatelja izvornog narodnog melosa. Isović je rođen je 1936. godine u Bileći. Od 1956. godine izvodi sevdalinke na radiju i televiziji. Pobjednik je mnogih velikih festivala. Dobitnik je Zlatnog mikrofona i oko 35 zlatnih i srebrnih ploča, kao i estradne nagrade BiH i Estradne nagrade bivše Jugoslavije. Snimio je brojne sevdalinke za arhiv Radio Sarajeva, ukljućujući i nekoliko sevdalinki uz saz. Bio je i član Udruženja estradnih radnika. Neki od njegovih antologijskih snimaka su "Ðul Zulejha", "Boluje Hanka Prijedorka", "Braća Morići", "Djevojka sokolu zulum učinila", "Grana od bora, pala kraj mora", "Mujo kuje konja po mjesecu", "Moj dilbere", "Kiša bi pala", "Mujo đogu po mejdanu voda", "Od sveg' me je sačuvala majka", "Kolika je šeher Banja Luka", "Put putuje Latif-aga", "Zmaj od Bosne". Također, bile su važne i brojne njegove novokomponirane pjesme, koje se dobrim dijelom oslanjaju na tradicionalnu bosansku pjesmu sevdalinku. Među njima se ističu "Kad sretneš Hanku", "Jablani se povijaju", "Zelen orah od roda se savija", "Bosno moja", "Na mezaru majka plače", "Šta se ovo Bosnom čuje", "Oj, Safete, Sajo Sarajlijo", "Pjevaj Bosno, pa me razveseli", "Šeher grade, Banja Luko mila".Dženaze će se održati u Sarajevu sutra 04. septembra a rahmetli Safet Isović će biti ukopan u Aleji zaslužnih u haremu Ali Pašine džamije.

www.sandzaknews.com

[al_Bazari]

Safet Isović: Moja životna priča


DANI: Gospodine Isoviću, nedavno je grupa pjevača sevdalinki zatražila prekid sudskog procesa u "slučaju Pogorelica". Vašeg imena među tim pjevačima nije bilo. Zašto? Znači li to da ne podržavate primijenjeni metod pritiska na sudstvo ili…?

ISOVIĆ: Nije me niko ni zvao. Međutim, ja imam sasvim drugo mišljenje, ako već nešto treba da se uradi na tom planu. U principu, zalažem se da se na nivou države BiH zanavijek zabrane montirani procesi. Imamo ogromno iskustvo u tome i to nas je jako mnogo koštalo u prošlosti, mnogo je ljudi stradalo…

http://img383.imageshack.us/img383/584/siwg5.jpg

DANI: Sa druge strane, Vi ste među rijetkim estradnim umjetnicima koji su u zadnjih 12 godina imali vrlo javan i jasan politički stav. Šta je uzrok Vašeg interesiranja za politiku?

ISOVIĆ: Obično ljudi kažu: "Nemoj me, molim te, uvlačiti u politiku." Takvi ne znaju da je, na izvjestan način, sve politika. Mogu reći da sam imao političke stavove odavno. Naravno, ne mogu tvrditi da je to bila neka posebno razvijena svijest. Recimo, već u periodu od 1947. do 1949, kada su osnivane zemljoradničke zadruge tamo gdje nisu mogle opstati. Tek 1953. godine, nakon što su rasturena mnogo imanja, ljudi hapšeni, uništena sredstva proizvodnje, priznato je da je plan bio pogrešan. Već tada sam stekao averziju prema komunističkoj vlasti, koja se nehumano i nasilnički odnosila prema ljudima. Moram, međutim, reći da je u tom sistemu bilo i jako dobrih stvari: kad se završio Drugi svjetski rat, vlast je pomogla ljudima da stanu na noge, osnovane su tehničke baze za obnovu naselja… Najbolje je bilo to što je poslije rata donesena odluka da se svak' mora vratiti na svoje, uz pomoć države. Recimo, moja familija je bila prognana u Banju Luku, gdje smo se dobro snašli, i, bez obzira na naš imetak u Bileći, moj otac se više nikad ne bi vratio da nije bilo tog obaveznog vraćanja.

DANI: Po čemu, pored izbjeglištva, pamtite djetinjstvo?

ISOVIĆ: Sjećam se nekih lijepih, malih stvari do 1941. godine, kad mi je bilo četiri-pet godina. Onda dolazi rat, izbjeglištvo, haos. Tada je 700 ljudi u Bileći bačeno u jamu Čavkaricu, a mi smo izmakli toj pošasti i otišli u Banju Luku, gdje sam živio sav rat i završio osnovnu školu. Ni tamo nije bilo mira, jer je Banja Luka bombardirana od Saveznika. Svako jutro smo morali bježati u Vrbanju ili Banjalučki Potok. Istina, živjeli smo solidno jer je otac radio. Moram reći da mi je lijep dio djetinjstva ostao u Banjoj Luci i sada imam živo sjećanje na Šestu pučku školu, u kojoj sam završio četiri razreda. Sjećam se i imena učitelja, recimo Marije Čekrlije, pa rahmetli Rasima Krzića… Sticajem okolnosti, kasnije kad sam upisao fakultet u Sarajevu, upoznao sam se sa jednom djevojkom koja se prezivala Krzić. Kad sam je pitao šta joj je Rasim, rekla je - babo. Također, nakon što sam ranjen i nakon što sam jedno vrijeme živio u Njemačkoj, pa je donesena odluka da svi poslanici koji su pokretni trebaju doći u Sarajevo, u zračnoj bazi u Frankfurtu sam upoznao gospodina koji je bio vršilac dužnosti našeg ambasadora u Londonu. To je bio dr. Muharem Krzić, također Rasimov sin. Ili, recimo, slušajući predvojničku obuku na fakultetu, upoznao sam jednog momka čije mi je ime bilo urezano duboko u sjećanje. Bio je to Enes Čolić, koji 1943. sa mnom išao u Pučku školu.

DANI: Rođeni ste u Bileći, živjeli jedno vrijeme u Banjoj Luci, a često ističete da ste "hrvatski đak". Kako?

ISOVIĆ: Poslije završene osnovne škole krenuo sam u prvi razred gimnazije u Bileći. Kada smo položili maturu, školskim dekretom je određeno gdje će ko od nas nastaviti školovanje. Ja sam imao sreću da upadnem među pet ili šest onih koji su nastavili ići u višu gimnaziju u Trebinju. Kad sam došao do šestog razreda, otišao sam u Slavonski Brod. Tamo sam imao amidžu čiji je sin emigrirao iz Jugoslavije, zbog stege komunističkog poretka, a kako je bio jedinac, amidža je molio mog oca i majku da me pošalju u Brod, gdje sam išao u Gimnaziju "Zlatko Šnajder" i bio među najboljim đacima. Tu sam završio veliku maturu i stekao prijatelje. Evo, za dvije godine će biti 50 godina od te mature, a do lani je bila živa moja razrednica Olga Miletić. Tamo sam imao jedno solidno društvo, neki od tih ljudi su i danas u javnom životu. Recimo, Zdravko Tomac, s kojim sam sada, naravno, u raskoraku kad je u pitanju politika, pa čuveni šahista Glikstman… Moj razred kao da je bio odabran: bili smo dobri đaci, ali i dobri atletičari, nogometaši, čak i jedriličari. Kad je moja rahmetli mati saznala, natjerala me je da napustim jedriličarstvo, inače bih ja, vjerovatno, završio kao pilot.

DANI: Ali ste završili kao pjevač. Od kada se aktivno bavite pjevanjem?

ISOVIĆ: Kada sam 1955. godine položio veliku maturu, moja velika želja je bila da idem u Zagreb na fakultet. Međutim, pod pritiskom roditelja, morao sam se vratiti u Sarajevo i ovdje sam upisao fakultet. Nas nekoliko smo provodili pauze u hodnicima Pravnog fakulteta i znali bismo i zapjevati. U neko doba je došao moj rahmetli prijatelj Hasko Haverić i maltene me odvukao u ansambl narodnih igara i pjesama studentskog društva "Slobodan Princip Seljo". U komisiji na toj audiciji su bili stariji studenti i muzičari, rahmetli Selver Pašić, čuveni akvokat i harmonikaš, Selim Salihbegović, također advokat i violinista, i drugi. Primili su me iz cuga. Imali smo krasan orkestar od nekoliko violina, viola, klarineta… Jednu harmoniku je svirao Selver Pašić, zatim Suad Balta, koji je umro prije tri godine, prvu violinu je svirao Dragan Trbarić, još uvijek aktivni advokat, drugu Selim Salihbegović i inžinjer Mićo Cvjetičanin, klarinetisti su bili veliki poznavalac engleskog jezika Midhat Ridžanović i Dino Kusturica, čuveni bankar, kontrabas je svirao Mišo Živojinović. Imali smo nekoliko sjajnih gitarista: prva gitara je bio Ilija Eli Vulić, koji je sada sekretar Univerziteta, druga novinar Novica Hajvazović. To su bili sjajni dani ansambla narodnih igara, imali smo dramu, folklornu sekciju, narodni orkestar, dobar hor, koji su vodili pokojni Milan Jeličanin i profesor Ekrem Karadža, klavirista i klarinetista, zatim tamburaški orkestar u kojem je svirao pokojni Mihael Sabljak, zatim Jugo Milić, a vodio ga je Mišo Milić. Mi smo već 1956. otišli u inostranstvo, već 1957. godine smo bili na jednom festivalu folklora u Ženevi, zatim 1958. u Njemačkoj u Odenwaldu kod Frankfurta i u Heidelbergu, iste godine u martu smo bili gosti Krakovskog univerziteta.

DANI: Da li je prelazak u Radio Sarajevo bio prirodni nastavak?

ISOVIĆ: Na nagovor ljudi iz ansambla sam otišao na audiciju na Radio Sarajevo. To je bila audicija koju su rijetki prolazili. Jako rigoroznom komisijom je predsjedavao veliki poznavalac pjesme i pjevanja, uvaženi Sarajlija Aleksandar Mlađen, poznat i po pseudonimu Beluš Jungić. Na te audicije je izlazilo po 120 ljudi i bilo je jako teško proći. Kada bi prošao, dobijao bi pravo da ideš na vježbe i da poslije godinu dana snimiš prvu pjesmu. Ja sam cijelu godinu i nešto više proveo sa učiteljima na klaviru, da bih onda dobio termin da snimim samo dvije pjesme: Kad ja pođem iz Sarajeva grada i Kasno prođoh kraj Morića hana, i one su emitovane na dan oslobođenja Sarajeva 1957. godine prvi put. Zanimljivo je da sam bio odbijen na prvoj audiciji. Kolege iz društva su me natjerale i drugi put, kada se ispostavilo da me je jedan čovjek koji me pratio sa harmonikom namjerno opstruirao na prethodnom izlasku. Mukotrpan je to bio rad, ali smo napravili maestralne snimke nekih pjesama, kao što je Kiseljak ili sjajna pjesma Joze Penave Pjesma zavičaju.

DANI: Šta iz tog perioda smatrate najvažnijim za karijeru koju ste poslije ostvarili?

ISOVIĆ: U moje je vrijeme čovjek koji je bio primljen na radio morao imati dobre glasovne mogućnosti, izuzetno korektno građansko ponašanje, obrazovanje… Tek onda bi mu Radio Sarajevo omogućilo da uči pjevanje, jer naturalno pjevanje kratko traje, a kada čovjek nauči tehniku otvaranja usta, usavrši vladanje zrakom i dijafragmom, postavljanje tzv. zračnog stuba koji glasnice pokreće, onda dugo traje. Imali smo dva ili tri pedagoga na raspolaganju svim pjevačima i pored njih još dvojicu ljudi koji su sa notnim zapisom učili izvođača svakoj sevdalinki. Imali smo sjajnog pokojnog Jozu Penavu i Zvonimira Nevžalu, koji su obučavali izvođače sevdalinkama onako kako su one autentično zvučale. I drugi pedagozi koji su radili pri Radio Sarajevu su usavršavali solo pjevanje svakog novog izvođača. Bili su tu, recimo, pokojna Bruna Špiner, Mario Arkus, izvjesna gospođa Ninković itd. Zato pjevači iz moje generacije još traju. U to vrijeme niti jedan od radijskih pjevača nije smio zapjevati u kafani, jer je stroga bila podjela između kafanskih i radioizvođača. Znam da su naši pjevači skidani sa radioprograma samo zato jer su otpjevali jednu pjesmu nakon što je publika u nekom restoranu tražila. Danas je sasvim druga situacija: ljudi pjevaju naturalno, i tu ima onih sa jako dobrim glasovnim mogućnostima, međutim, oni nemaju šansu da traju dugo. Istina, njima idu u korist tehničke mogućnosti: danas maltene mutavi pjevači snimaju. U moje vrijeme se snimalo zajedno sa orkestrom i nije bilo matrica i nasnimavanja. Ja sam skoro 95 posto svih pjesama snimio direktno sa orkestrom, nekad od sedam, a nekada i od četrdeset ljudi, i ako jedan instrument malo pogriješi, nema štiklanja, sve se vraća natrag. To je bio mukotrpan posao.

[al_Bazari]

DANI: Danas se često može čuti kako je sevdalinka bošnjačka narodna pjesma. Vas su, međutim, za pjevanje spremali mahom nebošnjaci, a Vi kao svog učitelja navodite pokojnog Jozu Penavu.

ISOVIĆ: Ismet Alajbegović Šerbo je bio najveći poznavalac sevdalinke, međutim, sevdalinka je pjesma bosanskohercegovačkog podneblja, sa varijantom sarajevskog, mostarskog, posavskog, krajiškog pjevanja, i ona je vezana više za tlo nego za naciju. Tačno je da ona ima elemente orijentalne pjesme i islamskog naslijeđa, ali su izuzetni pjevači i poznavaoci sevdalinke bili ljudi različitih konfesija. Recimo, Jozo Penava je bio Hrvat, ali se zajedno sa Šerbom smatra najvećim poznavaocem sevdalinke. Imali smo sjajnih interpretatora među kojima mnogi nisu bili Bošnjaci, odnosno muslimani. Svakako, najveći pjevač tih dana je bio Zaim Imamović, zatim Zumra Mulalić, Munevera Berberović, Kadra Karahasanović, ali i Jozo Kristić - koji je danas potpuno nepoznat, jer Radio Sarajevo nije sačuvalo niti jedan njegov snimak - pa Mile Petrović, Radmila Jagodić.

DANI: Već ste rekli da ste bili antikomunista. Međutim, bili ste zvijezda u vremenu kada se tražila politička legitimacija uspjeha. Znači li to da ste, makar i nesvojevoljno, bili član partije?

ISOVIĆ: Ne, ja sam bio komunistomrzac i to se znalo, ali mi to nije mnogo smetalo. Popularnost je jedan sladak, ali težak teret koji treba znati podnositi. Morate uvijek biti ljubazni, ne smijete praviti skandale, i ja sam imao dovoljno pameti da se uvijek nađem na pravom mjestu. U početku smo mi bili pod kapom Radio Sarajeva, oni su organizirali koncerte i oni su nas slali, i ako bi imali neki gaf, pjevači su skidani sa Radio Sarajeva, na neko vrijeme ili trajno.

DANI: Danas mnogi svoj neuspjeh pravdaju time što su bili pripadnici nedominantnih naroda u Jugoslaviji. Da li je Vama to što ste musliman ili što ste iz Bosne bilo otežavajuća okolnost?

ISOVIĆ: Naprotiv, mi smo imali jako veliki rejting: svi pjevači iz Bosne i u svim krajevima bivše države, naročito u Srbiji i Beogradu. Ja i ne znam koliko sam koncerata održao u Domu sindikata; rahmetli Zaim Imamović je tresao Beograd. U Sloveniji smo imali veoma uspješne nastupe: ja sam napunio halu Tivoli, recimo, 20 ili 30 puta, u Zagrebu sam imao sjajne nastupe na Šalati pred 10.000 ljudi… Nacionalizam je krenuo 1969, već uveliko 1971, a poslije je kao odgovor na hrvatsko proljeće krenula kontra - jedan tajfun srpskog nacionalizma. Vice Vukov je proglašen nacionalistom samo zato što nije znao podnijeti provokacije srpskih pjevača i muzičara srpske nacionalnosti. Inače, on nije bio neki nacionalista, u najmanju ruku je bio manji od ovih koji su ga provocirali. Onda je počelo i dobacivanje, ne svugdje i ne uvijek, ali dešavalo se da meni na Pjesmi ljeta 1972. čovjek iz publike vikne na megafon: "Nemojte glasat' za Turčina!" Međutim, ja sam imao neka iskustva, znao sam manevrirati, a i uzvratiti udarac u jednoj mjeri. Dolazio sam u konflikte, ali je uvijek bilo ljudi koji su bili na mojoj strani. Eto, recimo, na Pjesmi ljeta, kada sam bio jako provociran od Predraga Živkovića Tozovca i Cuneta Gojkovića, imao sam podršku ljudi iz studentskih dana. Sjajni klarinetista Blagoje Petrović mi je rekao: "Provociraju te, vidim, na sve moguće načine. Gledaj da budemo pametni, najbolja nam je varijanta da ih izmarišemo."

DANI: Da li je tačno da ste sa Titom bili 60 puta? I šta danas mislite o Josipu Brozu?

ISOVIĆ: Nisam 60, ali jesam dosta puta. Maršal Tito me je osobno znao: on je bio korektan gospodin, koji je znao nositi bijele rukavice i lijepo se obući, lijepo se ophoditi. O njemu sud treba da donese povijest, a meni je bilo lijepo sa njim. Kada god je Tito dolazio u Stojčevac ili Dom Armije, bilo mu je drago kad se ja pojavim. Mene je uvažavala i Jovanka Broz, njegova supruga, i žao mi je što ona danas provodi tako ružnu starost u Beogradu, ipak ona to nije zaslužila. Jovanka je bila prva dama i žena jednog velikog predsjednika. On je u svakom pogledu bio interesantna osoba. Sjećam se nekih njegovih anegdota: nas su Rusi kritikovali zato što nismo svirali u njihovu sviralu, a jednom kad smo primili pšenicu iz Amerike da se prehranimo, oni su nam predbacivali da smo dobili škart. Tito im je duhovito odgovorio da ta pšenica nije ništa bolja ni gora od njihove koju nikad nismo dobili. Također, poznavao sam cijeli niz vojnih ličnosti, sa nekima sam bio u dobrim odnosima, dok sa nekima nisam, ali sjećam se po lijepom nekih generala kao što je pokojni Pero Kosorić, koji je bio komandant u Sarajevu, zatim Žeželja, koji je bio Titov pratilac - sa njim sam proveo jednu cijelu noć, naravno, ništa nismo razgovarali, samo smo pjevali u Novosadskoj banji; dopadao mi se Avdo Humo i njegova supruga, bili su uvijek odmjereni. S druge strane su oni što bi, ako ne bi Tito došao na neki prijem, upražnjavali alkohol i divljali. Zamislite kako podivlja, recimo, jedan šef Udbe za grad Smederevo! Baš taj je znao jako ružno dobacivati Džemalu Bijediću, čak za stolom dok smo sjedili. To je bilo jedno vrijeme i sretno i nesretno: nesretno što smo bili u komunističkom okruženju, a opet sretnije nego u istočnim zemljama, Bugarskoj, Češkoj ili Poljskoj. I mi smo živjeli u nekoj neimaštini jedno vrijeme poslije Drugog svjetskog rata, ali je entuzijazam vladao. Najveći kapital je bila sigurnost za ljude i građane: vi ste mogli sa milion maraka noćiti na vrhu Jahorine i da ih stavite pod glavu a da se ništa ne desi. Ja Tita nisam mogao mrziti, iako nisam volio komunizam, ali mnogo ljudi oko njega nije valjalo. Doživio sam da Titov general, koji bi čuvao tuđe koze, jer nije imao škole, da nije otišao u partizane, nakon pojave Slobodana Miloševića počne da pljuje po Titu, i ja sam kao antikomunista skočio da ga branim. To je vrhunac nepoštenja: valj'o mu je Tito više nego otac, a nije on jedini. Nisam za to da se danas osnivaju neka udruženja radi pomena Maršala Tita. On je odigrao svoju povijesnu ulogu i prepustimo ga povijesti - neka mirno odspava svoj vječni san. Komunizam je nepovratno otišao i to mora svak' da zna. Mislim da je Tito obmanjivan od ideologa tipa Kardelja ili Moše Pijade. Kardelj je na nama vježbao, dok je u Sloveniji bio u slaboj formi.

DANI: Već se kao legenda prepričava jedna sarajevska pijanka jugoslavenskog policijskog bossa Aleksandra Rankovića kojoj ste i Vi prisustvovali. Sjećate li se te večeri?

ISOVIĆ: Tito nije mogao sve da drži na uzdi i ljudi su mu se otimali. Ranković se vrlo rano oteo, zatim Svetislav Stefanović, drugi čovjek tajne policije. Bilo je dosta bahatih i bezobraznih, kojima niko nije ništa mogao: Slobodan Penezić je bio dahija i na jednoj bi velikoj proslavi u Užicu, koja je trajala četiri-pet dana, kad malo potegne, tjerao dame da mu se popnu na sto i da mu pjevaju. Naravno, one su to odbijale. Što se Rankovića tiče, kada se završio Četvrti kongres Saveza boraca, pred Rankovićev pad je to bilo, pozvan sam sa orkestrom Radio Sarajeva u Hotel "Evropu". Koča Popović je bio tu i nije htio sjediti sa Rankovićem i njegovim, čak mi je šapnuo: "Ovo je tamo bagra", i pokazao na Rankovića, koji je noć proveo u enormnom trošenju alkohola - kad je htio da ide u WC, vodio ga je pokojni Vlado Šegrt. U to vrijeme ja sam bio poručnik u rezervi, i trebao sam se sutradan javiti u kasarnu u Lukavicu. Rečeno mi je, međutim, da oni nastavljaju na Tjentištu i da tamo odem. Zatekao sam ih oko logorske vatre i tu su se dokusurivali alkoholom. Kasnije smo bili u Hotelu "Sutjeska", gdje je u neko doba vrlo pijani čovjek, predsjednik Izvršnog vijeća Rudi Kolak, počeo veoma neumjesno dobacivati Zehri Deović, pa i meni, i ja sam došao u konflikt sa njim. Nakon provokacija bio sam i ja vrlo neprijatan prema njima i prema tom Kolaku, kojeg sam htio uhvatiti za vrat i udaviti. Vlado Šegrt me povukao za kragnu od uniforme i rekao, dosta. Zehra je pobjegla kroz kuhinju u neku sobu, ja sam izašao napolje, sjeo u auto i otišao. Očekivao sam tada svašta, međutim, nije mnogo prošlo vremena, izašao sam sa rahmetli suprugom i na Slatkom ćošetu čuo od jednog momka koji je prodavao novine da je pao Ranković.

DANI: Gospodine Isoviću, da li ste se Vi obogatili u komunizmu?

ISOVIĆ: Nažalost, nisam. Ja sam među prvim ljudima koji su imali zlatne i srebrene ploče, što je značilo ogromne tiraže, ali tada su izvođači dobijali od izdavača dva posto, vrhunski četiri, a ja sam jedini dobijao šest posto, tek pred kraj vladavine komunizma deset. Istovremeno, trgovinama je ostajalo 40 posto od prodaje! Na tih šest posto autorska agencija je uzimala još pet posto provizije, plus savezni, republički i općinski porez.

DANI: Koliko ste ploča snimili?

ISOVIĆ: Nemam tačnu evidenciju, ali je u pitanju ogroman broj: imam 30-ak zlatnih i srebrenih ploča. Bitnije je, međutim, dostojanstvo, red koji je vladao i poštivanje. Meni danas, nakon što sam postigao sve što se može postići na estradi, mladi pjevač poruči da je vrijeme da ostavim mikrofon, iako mislim da sada najbolje pjevam.

DANI: Broja koncerata se sigurno ne sjećate. Pamtite li barem prvi?

ISOVIĆ: Prvi solistički koncert sam imao u Domu sindikata u Beogradu 19. marta 1963. godine, kada je svako sjedište imalo jedan mali buket ljubičica i moj program. U to vrijeme je koncert značio sjedenje u lijepoj dvorani, sa kravatom i leptir-mašnom, a ne kao danas kada je koncert u velikoj sali gdje se natrpa što više ljudi koji stoje, puše, piju i gdje djevojke jašu na vratovima. To nije koncert, to je halaša.

[al_Bazari]

DANI: Postoji priča da ste na jednom koncertu upravo u Domu sindikata zapjevali bez mikrofona i da Vas je čula cijela dvorana. Je li tačna?

ISOVIĆ: Tako je koncert počeo. Imao sam goste, folklorni ansambl iz Beograda i jedan igrački par - Bratislav Grbić i Živka Đurić i dva orkestra koja su me pratila. Na početku je orkestar davao intonaciju, a ja sam ulazio kroz salu sa 2.000 ljudi i krenuo pjevati. Imao sam zakačen mikrofon na reveru koji je trebao da prenese zvuk na pojačala, međutim, on je zatajio i ja sam punim glasom pjevao tu uvodnu pjesmu Otvori vrata od hamama, Zlato, Zlatijo i išao kroz publiku. Poslije su nastajale i anegdote o mom pjevanju. Na jednoj turneji me je bolio krajnik i ja sam se malo požalio. Poslije je to Tozovac ovako prepričavao: "Mali pevači se poradovali kako je došlo vreme da mu odrube glavu na bini. Onda iziđe Saja pa riknu, a oni sve misle - pa kako peva kad nije promukao."

DANI: Da li su Vaš tržišni uspjeh pratila priznanja kritike?

ISOVIĆ: Pokupio sam sve što se moglo pokupiti od nagrada: davno sam dobio estradnu nagradu BiH i estradnu nagradu Jugoslavije, koju mi je predao Stjepan Mihaljinac u Sarajevu, na svakom festivalu gdje sam učestvovao bio sam ili prvi ili drugi, počevši od prvog Ilidžanskog festivala 1964, kad je dominantna pjesma bila Jablani se povijaju. No, sa pjesmom koja će kasnije biti proglašena pjesmom decenije - Kad sretneš Hanku - doživio sam festivalski fijasko u Beogradu. U žiriju su bili i poznati nacionalisti Vasko Popa i Vojislav Kostić, i odlučili su da pjesma koja je uzdrmala dvoranu Doma sindikata dobije treću nagradu publike za tekst!? Pokojni Rade Jovanović je bio toliko uvrijeđen da je godinu dana bio potresen. Ljudi su ganjali žiri po sali, a jedan Radetov prijatelj, koji je bio kelner u Hotelu "Slavija", nekoliko je mjeseci poslije odbio uslužiti Popu i Kostića. Znam da im je rekao: "Bježite iz mog rejona, nemojte da vas proturim kroz ruke." Bio je iz Foče, a zvao se Jovo Vujičić.

DANI: Za Sarajevo se često kaže da je to grad koji ne trpi uspjeh svojih stanovnika. Kako se prijestolnica odnosila prema Vama?

ISOVIĆ: Najteže je u svom gradu biti efendija. Ovdje sam doživljavao ogromne uspjehe: kada je "Ilidža" prebačena zbog nevremena u Skenderiju, bilo je to i 1970. i 1971, oba puta sam pobijedio. Sa pjesmom Stoj, mjeseče sam od pet mogućih nagrada dobio četiri. Tada je neka žena nosala po sali transparent: "Naprijed, Sajo Sarajlijo". Isto tako sam doživio i razna omalovažavanja. Najviše sam bio omalovažavan od RTV Sarajevo: u mojih 46 godina staža imao sam samo jedan show od sat vremena, koji su oni iskoristili i prodali kao videokasetu. Imao sam nesreću da su me mrzili producenti Radio Sarajeva, koji su bili nacionalisti, pa kad bi im naredili da mene nađu da učestvujem u emisiji, obično bi rekli ili je bolestan, ili je na putu, ili neće. Istina, bilo je i moje krivice: oni me pozovu na snimanje u devet ujutro i ja sam znao sjediti u studiju do 13 sati, kada počnu namještati reflektore, da bi u 17 počeli neku hladnu probu, pa toplu… Znao sam uzeti stvari i otići. Štitio sam svoj integritet i nisam htio da sa mnom manipuliraju kao sa nekim nedonoščetom. Zbog toga su me proglasili bahatim, a samo sam tražio da budemo tačni i jedni i drugi.

DANI: Da li ste, sem muzičkih nagrada, ikada dobili ikakvo društveno priznanje?

ISOVIĆ: Nikakvo društveno priznanje me nije zapalo. I 1970. i 1971. godine sam nominiran od vrlo ugledne grupe građana koju su predvodili Osman Maglajlić iz Izvršnog vijeća i Suad Balta, inžinjer, koji je nekad svirao u studentskom orkestru, iz Unioninvesta, sa velikim brojem potpisa, za Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Međutim, glat su me skinuli.

DANI: Dobro, još ste u igri.

ISOVIĆ: Pa, eto, volio bih da je dobijem i da postupim isto kao i Marko Vešović: da im je vratim, jer se ne bih htio izjednačiti sa onima koji su je glat dobijali.

DANI: Vi ste jedan od osnivača Stranke demokratske akcije. Kako je došlo do toga i šta Vas je privuklo takvoj političkoj opciji?

ISOVIĆ: Ljudi obično kažu: on dobro pjeva i ništa drugo ne zna. Ja sam svestrano obrazovan čovjek, a politikom sam se počeo aktivno baviti 1990. godine, samo zato da bi se sačuvala Bosna i narodi u njoj, inače nisam imao nikakvih poriva da se angažiram kao profesionalni političar. Ja sam među četiri prva potpisnika akta o osnivanju SDA i ponosim se time što sam dao ime stranci, odnosno što je izbjegnut bilo kakav nacionalni predznak. Druga je stvar to što se sa strankom dešavalo poslije. Kao patriota i kao svjestan čovjek nastojao sam da dam svoj doprinos u borbi protiv agresije.

DANI: Prilično ste diplomatski izbjegli da govorite o SDA. Zašto?

ISOVIĆ: Dao sam nemjerljiv doprinos osnivanju i udaranju temelja SDA, međutim ta stranka mene nikad nije vrednovala kao čovjeka koji treba da o nečemu odlučuje, uvijek su odlučivali neki drugi ljudi koji su se pojavili iz zapećaka. Također, uvijek sam govorio da se SDA ne smije deklarirati kao rezervna Islamska zajednica: stranka je političko vodstvo jednog naroda, a IZ duhovno, jer bošnjački narod je opstao zahvaljujući IZ-u i sad je ružno da joj se kao konkurent pojavljuje neka politička stranka i da koristi vjersku žicu. Međutim, nisu krivi samo ljudi iz SDA, krive su i okolnosti.

DANI: Vi ste bili svjedok unutarstranačkih previranja, sukoba Izetbegović - Zulfikarpašić, zatim razlaza s Abdićem. Kako su te borbe izgledale iznutra?

ISOVIĆ: Sukob između Zulfikarpašića i Izetbegovića je počeo na jedan čudan način i mislim da je povod tog sukoba bio jedan događaj sa Gradskog odbora SDA Sarajeva, koji je sa 10 općina bio jedan od najsnažnijih segmenata SDA. Tu je, na neki način, krenuo otpor ljudima koji su dolazili kao samozvani izaslanici da nadgledaju rad odbora. Kada smo vidjeli da Zulfikarpašić pretendira na titulu predsjednika, onda smo manevrirali, čak smo samoinicijativno osnovali kvartet ljudi koji su radili na ideji pomirenja Zulfikarpašića i Izetbegovića, ali nismo uspjeli. Istina je da je pomirenju bio bliži gospodin Izetbegović, ali… Što se tiče Fikreta Abdića, ja nikada nisam ni bio za to da se on primi u SDA, ali su pobijedile megalomanske želje za što većim brojem glasača. Mislilo se da će on donijeti neke glasove, a donio nam je veliki belaj i ono što se teško može ispraviti u Krajini.

DANI: Da li je tačno da je među ljudima koji su radili na pomirenju bilo i onih koji su tvrdili da bi dobro bilo da niti jedan od njih dvojice ne nastavi voditi SDA?

ISOVIĆ: SDA se ne bi raspala da je gospodin Izetbegović napustio čelništvo stranke kad je postao predsjednik Republike BiH. Problem SDA je priliv ljudi koji nam nije trebao. Recimo, kada smo nas trojica-četvorica koji smo u sportskoj hali držali osnivačku skupštinu, pozvali jednog gospodina da prisustvuje, on je rekao: "Nemojte mene, molim vas, tamo", da bi kasnije došao i uvukao se u vrh SDA. Zatim, SDA se ponašala kao Centralni komitet: ogroman broj kadrova je dovodila iz malih mjesta i ruralnih sredina, zanemarujući sve ono što ima u Sarajevu. Evo, i danas je među uticajnim ljudima u SDA najmanje Sarajlija: predsjednik Tihić je iz Šamca, Terzić iz Travnika, Palavrićka iz Tuzle…

DANI: Kako ste Vi doživljavali saradnju SDA sa HDZ-om i SDS-om početkom devedesetih, a kako kasnije?

ISOVIĆ: Strašno se borim protiv toga da se izjednačavaju SDA i HDZ i SDS, jer ipak je ovo nacionalna, a ono su nacionalističke stranke. Ali, kao i 1990, zamjeram Stranci što koalira sa SDS-om budući da je tu stranku u međuvremenu proglasila terorističkom. HDZ je ipak nešto drugo: mi smo sa njima dobili referendum o samostalnoj BiH. Istina, tada se još nisu iskristalizirali nacionalisti u HDZ-u. Malo kasnije će iskočiti Boban pod Tuđmanom. Dok je bio Kljuić, to je bila nacionalna stranka, ali ne i nacionalistička.

DANI: Zašto je SDA u to doba istovremeno učestvovala u tajnim pripremama otpora i preko Izetbegovića poručivala da mirno spavamo jer je za rat potrebno dvoje? Također, smatrate li da je ta stranka, kao vladajuća, učinila dovoljno u odbrani BiH?

ISOVIĆ: Dok je istočna Hercegovina još 1924, u doba Maja Vujovića i Komita, stradala dok su naši preci spavali sa puškama pod glavom, dotle su Mostarci pili žilavku i jeli janjetinu; dok je istočna Bosna stradala u pokoljima, u Sarajevu se pilo i jelo uz saz. Mi iz Hercegovine uvijek smo bili oprezniji, a gospodin Izetbegović potiče iz ravničarskog kraja i riječ je o takvoj osobi koja nije mogla imati predodžbu o zlu koje će doći. Ja sam preživio to zlo 1941. godine. Slažem se, međutim, s njim da je za rat potrebno dvoje, ali za agresiju je jedno dovoljno. Ipak, nije mala stvar poziv bošnjačkoj omladini da se ne uključuje u redove rezervista i vojnika JNA koji treba da budu poslani na Hrvatsku. Naravno, bilo je i strašnih grešaka: šverc oružjem i ratnim materijalom je najveće zlo koje je moglo zadesiti napadnutu BiH. Nisam bio svjedok, ali sam čuo od mnogih, najviše od generala Nijaza Batlaka, odnosno Mate Šarlije, za ljude koji su prodavali oružje i tako se obogatili. Nek' im služi na čast i sigurno da neće dobro proći, jer kad-tad će se otvoriti rasprava o tome. Vidite, možda je gospodin Izetbegović trebao imati bolji korpus saradnika. Bilo je nesretno odabranih ljudi, poput Armina Pohare ili nekakvog KOS-ovog oficira koji mu je gurnut kao savjetnik, a najdobronamjerniji ljudi su bili potisnuti. Na neki način smo bili malo i zloupotrijebljeni.

[al_Bazari]

DANI: Slažete li se s tezom da je jedna od grešaka SDA i insistiranje na mladomuslimanskim korijenima?

ISOVIĆ: Naravno. Ja sam prijatelj Mladih Muslimana, ali to su ljudi koji su se borili za vjeru, a ne za naciju i to je sasvim druga stvar. Vjera je neuništiva i suviše je dubok korijen islama. Ponovo dolazimo do toga da je najveća greška SDA kadrovska politika, koja je nanijela mnogo štete Stranci koja se trebala profilirati u jednu modernu političku partiju.

DANI: Zašto je Izetbegović vodio ili tolerirao takvu kadrovsku politiku?

ISOVIĆ: Ma, nije njemu bilo lako. On je čestit čovjek, a ljudi su mu se nametali. I to jesu njegove greške, ali ljudi omađijaju. O tome kakva je on osoba govori i to da je sve one koji su njega maltretirali u komunizmu zadržao i većina bolje danas živi nego ja kao osnivač SDA. Nije zagovarao nikakav revanšizam i to mu je za svaku pohvalu, jer su i on i neki drugi ljudi proživljavali grozne stvari. Gledao sam 1983. kako se aplaudira presudi, a i ti koji su ga optuživali na sudu su kasnije bili na visokim pozicijama.

DANI: Možemo li govoriti o onome što je, vjerujem, značajno obilježilo Vaš život, o teškom ranjavanju? Kada ste i kako ranjeni?

ISOVIĆ: Trećeg augusta 1992. To je bio čudan dan: ja sam bio u Predsjedništvu kod Stjepana Kljuića, a zaboravio sam da mu donesem jedan vrlo važan spisak. Popili smo kafu u Predsjedništvu i dogovorili se da se ja vratim oko jedan sat. Pošto se pucalo i bombardiralo, imao sam posebnu maršrutu kuda idem. Došao sam kući, i kako sam pošao da uzmem taj spisak, odjeknula je eksplozija. Moj sin je rekao: gađaju nas sa gornje strane, sad će sa donje, bježi u podrum. On je umakao, a ja samo što sam rekao eto me, granata je udarila u jedan zid na avliji, cijeli snop gelera se odbio prema meni i…

DANI: Liječili ste se prvo u Sarajevu, kasnije i u inostranstvu…

ISOVIĆ: Bio sam 90 dana u bolnici u Sarajevu. Kada sam ranjen, odveli su me na Traumu, gdje su se slučajno zatekli moji prijatelji u smjeni, dr. Safet Ćibo, Osman Durić, Željka Novak-Rukavina i Derviš Tunović, pa su me onda prebacili na Ortopediju. Sve vrijeme transporta sam bio svjestan iako sam gubio mnogo krvi. Onesvijestio sam se pred operaciju na minut-dva. Bila je to, da tako kažem, klasična operacija, poslije koje mi je ostala velika rupa na leđima koju je trebalo zatvoriti. Tada su poslanici tražili da se izmjestim jer ću ovdje od infekcije umrijeti i nekako je Avdo Hebib napravio ilegalni dogovor da me provuku u velikoj koloni transportera. Prvo su zavarali trag tako što su me nekim kolima odvezli negdje drugo, a onda sam UN-ovim transporterom prebačen na aerodrom. U strahu sam prošao tu njihovu čuvenu Kasindolsku ulicu i stigao na aerodrom, gdje sam čekao avion. Međutim, tog dana nije bilo nijednog leta za Zagreb i morao sam ranjen noćiti na aerodromu koji nije imao krova, a padala je strašna kiša. Bio je 28. oktobar 1992. Zahvaljujući znanju francuskog jezika, stupio sam u vezu sa jednim vrlo ljubaznim francuskim pukovnikom: pričali smo o francuskoj književnosti i ja sam mu se dopao, pa mi je dao stražu od tri vojnika i jedan kontejner koji ne prokišnjava i namjestio mi unutra da noćim. Sutradan sam odletio za Zagreb, gdje sam smješten u Stubičke toplice. Nakon oporavka, koji je nadzirao profesor Izet Aganović, otišao sam u Dubrovnik, gdje imam kuću, koja je bila sva poharana. Tamo sam stanovao kod mog prijatelja Ive Njivića, desetak dana, dok rahmetli supruga nije sa prijateljima uspjela osposobiti kuću za život. Tu smo u miru proveli nekoliko mjeseci, sve dok nisu krenule telefonske prijetnje, navodno od nekih izbjeglica iz Viteza. Jedan prijatelj koji je radio u obavještajnoj službi u Dubrovniku mi je savjetovao da se izmjestim. I otišao sam za München, gdje sam se uključio u različite humanitarne akcije. Sjećam se kad smo poslali milion i 114 hiljada kila hrane, mojim je parama plaćeno 2.400. Sve je nestalo: teret je došao do Ljubljane i to je prihvatila mafija. Njemačka policija je to dugo istraživala, a neki čovjek, Čizmić se preziva, rekao je da će cijeli život provesti tragajući za pljačkašima. Ali to je svakako unepovrat otišlo. U međuvremenu mi se supruga razboljela od raka debelog crijeva i urađena je operacija u Njemačkoj, ali bilo je kasno. Vratio sam se ponovo u Dubrovnik, već je 1995. godina, i ona umire 26. maja.

DANI: Iste godine kada Vaš sin piše Šehidski rastanak, jednu od najljepših savremenih pjesama.

ISOVIĆ: Čim je agresija krenula, jedan mladi momak, Emir Memišević, izbjeglica iz okoline Milića, došao je kod mene, bilo mu je nekih sedam-osam godina, i molio me da mu dam harmoniku, jer on, kao, svira. Posudio sam neku harmoniku i on je svirao Nizamski rastanak i pjevao neki tekst. To mi je dalo ideju da oživim tu pjesmu i da je preimenujem u Šehidski rastanak. Kasnije sam u Njemačkoj teškom mukom došao do ploče snimljene devetsto trideset i neke godine. Benjamin (Safetov sin, op.ur.) je dugo pisao tekst, da bi se jedan dan javio i rekao: "Napisao sam i mislim da je jako dobro." Da ga je napisao bilo gdje drugo, doživotno bi bio slavljen. Međutim, to je bilo jedno vrijeme, sve se brzo zaboravilo. Sem pjesme.

DANI: Krajem te 1995. godine je potpisan Dejtonski mirovni sporazum. Malo je poznato da Vi kao skupštinski poslanik nikad niste dali svoj glas za verifikaciju tog, već potpisanog i praktično prihvaćenog dokumenta.

ISOVIĆ: Naravno da nisam, niti bih. On je potpisan pod prisilom, a gospoda koja su potpisala nisu našla za shodno da to barem zaustave, tako što bi tražili vrijeme da se konsultuju sa parlamentarnim zastupnicima. Greške Dejtonskog sporazuma su užasne: prvo, to je silna nagrada agresoru, zatim katastrofa je to što se nije preciziralo da se svaki protjerani građanin mora - ističem: mora - vratiti na svoje, kao što je bilo u Jugoslaviji poslije 1945. Dobro bi bilo kad bi potpisnici Dejtonskog sporazuma makar dali jednu jasnu izjavu da su to potpisali pod prisilom.

DANI: Da li je tačno da ste jednom od potpisnika, nakon što je rekao da nije imao izlaza i da je morao staviti svoj potpis, rekli: Što se nisi ubio?

ISOVIĆ: Da. Prije Daytona, opunomoćen je Muhamed Šaćirbegović da u Ženevi potpiše dokument koji je značio praktično priznanje Republike Srpske. Ja to ne bih potpisao, radije bih skočio kroz prozor: ja kao pojedinac ništa ne značim u odnosu na sve one građane BiH koji su unazađeni ovakvim stanjem.

DANI: Šta je razlog Vašeg polaganog javnog političkog nestanka, još od kraja rata pa sve do proteklih izbora?

ISOVIĆ: Moj poslanički mandat je prestao 1998. godine zbog novih izbora i ja bih nastavio poslaničku dužnost i dalje da me ljudi iz SDA, prvenstveno Halid Genjac, nisu žestoko uvrijedili. Sjećam se da su me zvali u 10 ujutro da potpišem ponovo kandidaturu i rekli da je rok do pet popodne. Shvatio sam da im ne trebam ali da nisu našli boljeg.

[al_Bazari]

DANI: Da li ste Vi nakon toga ostali član SDA?

ISOVIĆ: Deklarišem se kao osnivač, a ne kao član SDA.

DANI: Kako je onda došlo do Vaše kandidature za kantonalni parlament na prošlogodišnjim izborima?

ISOVIĆ: Nuđeno mi je od više emisara da se ponovo angažiram kao poslanik u federalnom parlamentu, i možda bi dobro bilo da sam i ponio listu. Da su bili pametni, tako bi uradili, jer ja bih dobio dosta glasova, a ustupio bih svakako svoje mjesto nekome ko će se profesionalno baviti politikom. No, nešto drugo me kočilo da idem u taj parlament: tamo poslanici iščitavaju silne zakone, raspravljaju, donesu odluke, a onda Visoki predstavnik kao apsolutista kaže: E, ne valja taj zakon, ja ću donijeti drugi. Što se tiče kantonalnog: negdje u maju mjesecu 2002. sam upražnjavao moj stari običaj da, kad je lijep dan, obiđem određene punktove oko Sarajeva s kojih Sarajevo vidim kao na dlanu. Dok sam tako punio oči Sarajevom i pušio, trojica deda su sjedila na kamenju blizu mene i meni se otelo mahinalno Petak lijepi osvanuo nad šeherom silnim. Oni to čuše, pa se trgoše, i vele: "Jes', šeher silni", a sve pokazuju onom cigarom na Sarajevo, "al' ovo je država." Tada mi je sinulo da je najvažnije dobiti Kanton Sarajevo, jer ko dobije to, dobio je vjerovatno i Federaciju, možda i BiH. Također, u to vrijeme su već dolazili ljudi koji su me moljakali da prihvatim kandidaturu na kantonalnom nivou. Jedan fini čovjek me pozvao na razgovor i to veoma obazrivo, Abdulharis Šeta, predsjednik Kantonalnog odbora SDA, i njegova je zasluga što sam pristao i što smo imali uspjeha na izborima. I lijepo je što je nosilac liste bio Amor Mašović, jedna od najmoralnijih osoba u BiH. Mislim da Kantonalni odbor inače radi kako valja i mislim da bi trebalo da bude okosnica politike kakvu treba da vodi SDA, jer je vođenje politike gdje se iz nekih obzira daju neke funkcije poražavajuće. Zbog takvih politika nam se i moglo desiti da problem restitucije, kao jedan od najvažnijih, bude neriješen, da privatizacija preraste u lopovizaciju, da se izmisle nekakvi bezvrijedni certifikati…

DANI: Vi, očito, volite Sarajevo. Kako ga danas doživljavate?

ISOVIĆ: Prvenstveno kao nesigurno mjesto. Policija je u Sarajevu, a i u cijeloj državi, sputana. Radeći pod nekakvim nadzorom IPTF-a i sad policije Evropske unije, policajci jednostavno nemaju mandat da reagiraju u svakoj prilici. Mi smo ovdje u jednom groznom kolonijalnom položaju, u kojem stranci ne poštuju zakone ni Federacije, ni BiH, u kojem se svak' hvata pištolja, noža… Sa druge strane je, da tako kažem, naš vandalizam i nedostatak građanske svijesti.

DANI: Da li ste spremni podnijeti ostavku u Skupštini Kantona ako otpušteni specijalci ne budu vraćeni na posao?

ISOVIĆ: Ne da sam spreman samo to nego sam spreman svašta uraditi. Meni je žao tih ljudi, ali i moje djece, komšija i prijatelja koji nemaju sigurnosti. Najboljim specijalcima se uručuju otkazi zbog sprege nekih ljudi iz međunarodne zajednice sa kriminalcima, zbog prostitucije, trgovine ženama… Mi ćemo ostati amorfna masa ako to budemo trpjeli.

DANI: Znam da ste pasionirani novinski čitalac. Vjerovatno pratite i televizijske programe? Šta mislite o medijskoj slici današnje BiH?

ISOVIĆ: FTV je u svemu - zadnja. Zatim, postoje pisani mediji, među kojima ima dosta onih koje jednostavno izbjegavam čitati. Ja sam decenijama čitao Oslobođenje i ni tada mi se nije suviše sviđalo, ali ovo što danas rade je skandalozno. Uređivački lutaju, jezik kojim se služe je takav da ponekad pomislim da izlaze u Nišu, a tiraž im je zanemarljiv. Što se Dnevnog avaza tiče, mnogo stvari u njemu ne mogu podnijeti. Recimo, 24. decembra je bila godišnjica smrti uvaženog čovjeka, akademika Avdibega Sućeske, a u Avazu o tome nije izašlo niti slovo. Zato jesu stranice o nekim svjetskim gologuzankama. Oni podilaze publici koja traži senzaciju i to mi smeta. Još imaju i Express, populistički list sa mnogo laži. Ono što su napisali o meni, to je daleko od svake istine, međutim nisam toliko uvrijeđen ja koliko su uvrijeđeni drugi ljudi koji su tu pomenuti od nekakve novinarke zbog čijeg pisanja ljudi smatraju da su svi novinari bitange.

DANI: Kako kao musliman praktičar, da tako kažem, doživljavate pojave koje ne korespondiraju sa bosanskim poimanjem islama?

ISOVIĆ: Ja sam odgojen u islamskom duhu, iz takve sam familije da sam uvijek znao i šta sam i šta nisam, i mislim da je islam jedan, onakav kakav je po Kur'anu, a sve druge varijante su put u propast svih muslimana, naročito onih koji prihvataju nekakve grozne brade i pantalone do pola noge. Ja volim Bošnjaka koji je islamske vjere, koji je obrazovan i osjeća se Evropljaninom.

DANI: Slažete li se da za Bošnjake može biti pogubno njegovanje kulta žrtve?

ISOVIĆ: Naravno da se slažem. Nije upitno ko je najveća žrtva, ni ko su ostale žrtve. Međutim, na temelju statusa žrtve mi ne možemo graditi budućnost. Glorifikacija žrtve je pretjerana i dovodi upravo do omalovažavanja žrtve. Porazno je to što se pozicija žrtve uzima kao argument dok se žrtve zaboravljaju. Zato je moguće da umjesto 50.000 ljudi godišnjicu pada Srebrenice obilježi 50 žena iz Srebrenice koje same nose transparente.

DANI: Kako živite penzionerske dane?

ISOVIĆ: Normalno je da čovjek doživi penziju, međutim nije normalno da on ne uživa blagodati te penzije. Ja sam jednom rekao: da sam čuvao ovce, imao bih veću penziju. Moja penzija je 164 marke, to nema nigdje: da estradni umjetnik koji ima iza leđa to što ja imam ne uživa plodove svog rada. Nastranu sve što sam proživio u ratu, volio bih samo da mi vrednuju učinjeno do 1990. godine jednom solidnom penzijom. Moja satisfakcija je to što me ljudi vole: meni od Vječne vatre do Baščaršije treba tri sata pješke, dok se sa svima upitam. Nadam se da sam ostavio utisak dobronamjernog čovjeka i mislim da nemam neprijatelja, izuzev budala, a budala je svakom neprijatelj.

DANI: Gospodine Isoviću, kad akšamlučite, šta zapjevate za svoju dušu?

ISOVIĆ: Za intimna druženja imam repertoar koji niti se ikad čuo, niti se čuje, niti ću ga snimiti. Od, recimo, prefinjenih sevdalinki, pa preko starih gradskih pjesama, do nekih pjesama zabavne muzike. Najčešće pjevam stare sevdalinke, recimo, pjesmu Na Ophodži prema Bakijama. Volim i vranjanski sevdah, ja ga ne pjevam autentično, već na svoj način, pa volim vojvođansku pjesmu Anđelija vodu lila i tako dalje.

[tranzicija]

Otišao je otac sevdaha

Sreda 05.09.2007, 11:02

U haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu jučer poslije podne obavljena je dženaza velikanu sevdalinke Safetu Isoviću, u prisustvu rodbine, brojnih prijatelja ovog velikog čovjeka i umjetnika, kao i poklonika njegove nezaboravne pjesme. Dženazu je predvodio naibu reis Ismet ef. Spahić. A ujutro u prepunom Narodnom pozorištu u Sarajevu mogla su se vidjeti samo tužna i uplakana lica... Dvorana je bila suviše mala da primi sve one koji su željeli prisustvovati komemoraciji povodom smrti doajena sevdalinke Safeta Isovića, koju je organizirala Skupština Kantona Sarajevo. Predsjednik Skupštine KS Denis Zvizdić rekao je da je Isović "kada je pjevao o BiH, pjevao o zemlji kojoj je potpuno pripadao i čije je nepravde teško podnosio... Sve što je radio, radio je srcem". Ministar kulture i sporta Emir Hadžihafizbegović upitao se da li ćemo mi koji ostajemo, uspjeti izvući pouku iz Isovićevog života i smrti te dodao da je on "bio stijena i rijetka intelektualna gromada". Za Ivicu Šarića "dubok osjećaj koji je Isović pretvarao u pjesmu ostaje iza njega kao neizbrisiv trag". Beba Selimović plačući se prisjećala dugogodišnjeg prijateljstva sa Safetom Isovićem. - Opraštamo se od velikana kojeg majka više neće roditi. Umro je otac sevdaha... Hvala ti na svemu, puno sam naučila od tebe, a imala sam i od koga. Safet je BiH poklonio svoje pjesme koje će uvijek biti slušane - kazala je Selimović. I Omer Pobrić bio je jako potresen. - Završava se jedna epoha sevdaha. Nakon 4. septembra više ništa neće biti isto. Sajo je bio jedinica mjere sevdaha, bio je najbolji. Bio je unikat - kazao je Pobrić. Lijepo druženje Mirsad Ibrić sa suzama u očima sjećao se 5. januara ove godine kada je Safet, iako bolestan, svojom pjesmom na druženju penzionera estradnih umjetnika sve prisutne ostavljao bez daha. I rekao je da mu nikada ljepše nije bilo... Vehid Gunić kazao je da ljudi iz cijelog svijeta s nevjericom pitaju je li istina da je Safet umro. - Safet nije umro. Samo je preselio u dženet da pjeva dženetskim hurijama i da ih zasipa hurmama, kao što je nas hranio svojim pjesmama - kazao je Gunić. Građani, kao i mnoge javne ličnosti iz kulturnog i političkog života, došli su da se upišu u knjigu žalosti, napišu ono što su osjećali prema velikanu sevdalinke. Neki su zastajali da prouče Fatihu ili minutom šutnje iskažu svoju žalost. Član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić napisao je: "Našem saborcu za BiH, velikom čovjeku i umjetniku neka je rahmet iz srca svih nas." Pjevač narodne muzike Enes Begović napisao je: "Dragi moj Sajo, hvala Ti za sve. Moja dužnost je da nastavim tamo gdje si Ti stao i to Ti obećava Tvoj Enes Begović." Stranice knjige bile su pune emotivnih riječi i izraza poštovanja. I svi se slažu u jednom - Safet Isović bio je neponovljiva ljudska i umjetnička veličina, čovjek kakvog Bosna i Hercegovina više neće imati.
Izvor: avaz

[Birdum-Bardum]

Evo nekoliko dana, iz ko zna kojeg razloga, mi se po jeziku vrte dvije pjesme od rahmetli Safeta Isovića. Ona "Bosno moja poharana", a danas i juče ona "U Stambolu na Bosforu".
Kad god mi tako neka pjesma "proradi" ja odmah "okrenem" YouTube i nema da je nema.

E evo našeg rahmetlije Safeta Isovića:
rahmetli Safet Isović- "U Stambolu na Bosforu" (http://www.youtube.com/watch?v=v8pHlaGqfc8)

A evo i ove mlađe raje. Evo Eldina Huseinbegovića kao musafira na koncertu Harijevom:
Eldin Huseinbegović - "U Stambolu na Bosforu" (http://www.youtube.com/watch?v=BYypQWN2xak)
Obratite pažnju kako ga Hari najvaljuje. Prelijepo zaista.

Zaista je rahmetli Safet Isović podigao sevdalinku na jedan nevjerovatno visok nivo. Nema ko je ne voli.
Uživajte.

[Birdum-Bardum]

I naravno:

rahmetli Safet Isović - "Šehidski rastanak" (http://www.youtube.com/watch?v=N4vR_CSzdDQ)

Zaista je bio Kralj sevdaha. Ako bih, eto, Božijom voljom, ušao u Džennet, volio bih da jedna od džennetskih pjesama bude i ova, i to, naravno, u izvođenju Safeta Isovića.

[PutNick]

Bas lijepo sto si ponovo dotakao ovu temu. To me nateralo da ponovo procitam interview sa rahmetli Safetom, gde se pored toga sto je kralj sevdaha, vide i mnogi drugi njegovi kvaliteti koje je posedovao. Voleo je islam, Bosnu i bosnjake, a i oni njega bas zbog te sevdalinke, kako i ti rece.
Kaze u interviewu da mu je trebalo tri sata da pjeske dodje od Vjecne vatre do Bascarsije dok se ispita sa svima. :)
A poznata je i njegova izjava: Nek smo vazda puni Bosne, i nek je Bosna puna nas.

[inš'Allah]

Jedna sa zadnjeg Koncerta.Uzivo.
Obratite paznju na Aplauz posle 3. Strofe i Moj SANDZAKU rijeci.
http://de.youtube.com/watch?v=R9eGkGltXRw&ytsession=gfzPlY3cRv_NydXdl7IRK8522rLNRdeVrEeb9I7M BQNMMqaFTIiBFYUmMsx0GBJdxIOKfmNMotUQeZr-AiT7MtP8U37tFfoDg2b3lXrJKAuYZXokiLvNHaN_ws49Qwle-YpRierw5foahbiJakLirJwnDiyJj_ijn_QIq7ULTKLnCdCZtls dG2e5Uy_VxF_m7xccWdwOgNvLRZIb2dvkKXJvptanttYER9mgo y4GaNLydILrlvgaOrWPQNxSiEEJ

[ul_8mart_br?]

Danas je preminuo jos jedan od istaknutih bosanskih umjetnika sevdalinke, Omer Pobric.
http://www.youtube.com/watch?v=neVnA8p2tg4