U „Monaku“ sve po starom

Semiha Kačar, predsjednica Sandžačkog odbora za zaštitu ljudskih prava i sloboda iz Novog Pazara
Od one poznate privatne firme „Matica muslimanska – eksport import s uslugama u prometu“, iz prvih godina poslednje decenije XX stoleća u onome što se još danas zove Sandžak zaživjela je praksa brzometnog osnivanja pečat-institucija sa bombastičnim nazivima, sa regionalnim ili nacionalnim prefiksima, kojoj se očito još ne nazire kraj. Čelnici SDA su svojedobno davali početni doprinos njihovom inflatornom rastu. Ko ima vremena da lista brojeve „legendarne“ revije Sandžak naći će tu sijaset institucija tipa – udruženja pravnika, ekonomista, pisaca, novinara… Sandžaka.

Bile su takođe na cijeni i „historijski“ skupovi, deklaracije i rezolucije „muslimanskih intelektualaca“. Sa podjelama unutar politike biće osnivane i „duple“ institucije: razni „Preporodi“, „Merhameti“.

U posljednje vrijeme uski krug ljudi iz vjerskih struktura i satelitskih organizacija stvorio je, poput davno započete prakse, i još „stvara“ brojne institucije. Nakon nedavnog osnivanja Instituta za istraživanje genocida, koji je ubrzo pao u zaborav, usljedilo je, nakon kraćih priprema, osnivanje BANU, čiji jedan od predsednika izjavljuje, pak, da će njeno sjedište biti u Sarajevu, gde će biti uskoro „službeno registrirana i inaugurirana, a ne u Novom Pazaru, gdje je i osnovana“. Ovdje je izgleda samo podignuta „galama“, a kako ovdašnji osnivač svega i svačega kaže u Novom Pazaru će biti tek generalni sekretarijat, odnosno on, a biće BANU registrovana kao „naučno društvo“. Sve upućuje zapravo na još jednu nevladinu organizaciju s nacionalnim predznakom. „Putujući cirkus“ postaje stvar zabave za mase i reakcije sa različitih strana. Iz Sarajeva godinama u Novi Pazar već dolaze jedni te isti ljudi. Drugi, među kojima i neki sa ovih prostora, kao afirmisani naučnici, očito nisu poželjni, jer osjećaju i iskazuju veću odgovornost prema sredini iz koje su potekli, te nisu spremni učestvovati u svojevrsnom akademskom cirkuziranju i prodaji magle. Po internetu kruže informacije ko je još sve trebalo da postane akademik i ko je sve odbio da bude dio te priče. Niz istaknutih „nepodobnih“ bošnjačkih naučnika nije ni pozvan da prisustvuju skupu na kojem su drugi sebe izglasali za akademike i uputili „prijateljsku“ poruku Ćosiću i SANU. Na upućene kritike sljedi odgovor da to čine oni kojima je krivo što se nisu postali akademici. Nema dopisnih svi su postali redovni članovi akademije, jer se nema vremena za čekanje, a i okolnosti su vanredne. Troše se dugo već u Novom Pazaru jeftino i za potrebe dnevne politike (nezajažljivih ličnih ambicija), troše se i degradiraju brojne ideje, projekti izuzetno važni za Bošnjake. Ono što se po sudu stručnjaka stvara godinama i decenijama ovdje „nastaje“ mnogo brže. Nekad i obnoć. I onaj beogradski frizer ima akademiju, pa možemo i mi. Svako ima svog „svemogućeg“ Torabija. Nema hijerarhije mišljenja. Nakon stvaranja još jednog „čuvara“ identiteta uslediće, po običaju, posjete Sandžaklijama na radu u inostranstvu, da oni to praktično podrže, do sljedeće prilike i nove institucije – stuba nacionalnog imunološkog sistema. Sada je red i na sazivanje i Svebošnjačkog sabora, prvo u Novom Pazaru, pošto u Sarajevu to još odbijaju. Isti akteri, ista publika.

U Sandžaku se teško živi, primarni problemi su ekonomske a ne političke prirode. Bitno je da Novi Pazar (koji je, s promovisanjem trga imena Isa-bega, prethodno „rešio“ sve druge probleme), dobije od države reprezentativni stadion gdje besposleni ljudi mogu uživati, dok čekaju da im bošnjački političari na radu u Beogradu, kao i njihovi ovdašnji oponenti, svako sa svoje strane, podignu obećani Monako, izgrade najavljene autoputeve, gasovode, fabrike, aerodrome. „Preporoditelji“ naročitog kova misleći da se bave onim što se zove „visoka politika“, svjesno i nesvjesno, radi vlastite promocije, uporno i neodgovorno raspaljuju strasti, nekompetentno nude brza i megalomanska rešenja, prave Potemkinova sela. To što su fabrike bez radnika koji u očajanju odsecaju prste i zakivaju šake za daske, a desetine hiljada mladih ljudi bez posla i ikakve perspektive, što se kradu bakrene cevi iz bolnica čime se onemogućava rad operacionih sala, nije za takve „vizionare“ problem. Pošto nas nema u SANU biće nas u BANU. Shodno tome, ako već fudbaleri Novog Pazara nisu ušli u Super ligu, bez obzira na ono tragikomično slavlje bez osnove, neki analitičari, izlaz vide u osnivanju vlastite super lige, iz koje se, kažu, može valjda ići direktno na megdan evropskim timovima. Sudeći prema papirima i pečatima, izgleda da smo na putu da prevaziđemo na svim poljima, domete ove zemlje, a možemo i oko njenog imena uskoro akademski diskutovati.

Iz „Monaka“, odnosno Sandžaka ništa novo.