Kako neko ima obraza da se ovako pojavi i suosjeća s nekim? Još Muftija.....

Marš mira - putem slobode (od Tuzle do Srebrenice)


TREĆI DAN - 10.07.2010

Tada sam ugledao mnoštvo bijelih nišana koji su izvirivali iza krošnje jednog drveta. Vidio sam Memorijalni centar, a iza njega i kamp u kome smo trebali prespavati. Već tada sam se počeo gubiti u moru emocija, misli, pogleda ali uspio sam izdržati sam silazak niz brdo. Tada me dočekao prizor koga ću teško moći zaboraviti ikada. Tik uz metalnu kapiju Memorijalnog centra stojale su majke suznih očiju, narodne nošnje i sa pomiješanim osjećajem tuge i ponosa gledale u nas. I pljeskale. Neke od njih su na trenutke brisale suze ali i dalje su pljeskale. Više nisam osjećao umor. Osjećao sam samo bujicu suza koje su se poput nabujale rijeke spremale da probiju branu. Pokoja kap okupala je oko, ali većinu sam ipak teškom mukom zadržao u sebi. Pomislio sam kako im je dosta suza za čitav život i nastavio sam hodati. Malo dalje, na asfaltu i pored njega sačekalo nas je još majki, vojska je bila postrojena a mi smo skrenuli u kamp. Spremili smo se za noć, pokupili stvari i šetali po kampu. Tada se gromoglasan aplauz proširio kampom. Pogledao sam ka cesti i vidio skupinu biciklista koji su iz Bihaća krenuli ka Potočarima i prešli 480km. Čuo sam jednog od njih koji je onako uzburkan emocijama uzviknuo „Zbog ovog je vrijedilo“. Tada sam i ja proplakao. Upravu su. Vrijedilo je zbog ovih majki. Vrijedilo je.

ČETVRTI DAN - 11.07.2010
Probudio sam se se oko 05:30, pod pritiskom vojnika koji su zahtijevali da se oslobodi prostor na kome smo spavali kako bi se autobusi mogli parkirati. Ustao sam bez problema, pogledao u predivno plavo nebo prošarano žutim zracima Sunca. Polako sam počeo pakovati stvari u svoje torbe, neće mi više trebati. Nakon toga sam uz pomoć prijatelja spakovao šator i stavio u torbu. I šta onda? Bilo je 07:00 i tek je pokoji autobus dolazio. Program je, znali smo, trebao početi tek oko 12:00. Sjeli smo na ono malo mjesta do koga Sunce nije dopiralo i promatrali ljude oko sebe. Iza naših leđa dvojica mlađih momaka su se na očigled njihovih grupa do krvi potukli. Nikad mi nisu bili jasni ti tipovi koji su se tukli, ali valjda ja ne pratim tokove ovog savremenog života. Kako je vrijeme prolazilo, sve više autobusa je dolazilo na onu livadu pored Fabrike akumulatora gdje smo do maločas spavali. Kada je sunce počelo da obasjava i nas, odlučilo smo se pomjeriti u hlad. Iskoristio sam tu priliku i krenuo prema Fabrici akumulatora. Imao sam veliku želju da uđem unutra, da vidim i taj prizor. Tamo se, kažu, i danas osjeti bol i tuga onih koji su tu proveli zadnje minute svog života. Na ulazu me zaustavio čuvar koji je rekao da će se moći ući tek poslije 14:00, jer će prije toga moći samo VIP osobe (političari op.a.) ući.

Ostalo sam iznerviran i tužan što ni ove godine neću uspjeti da uđem u tu fabriku. Nije mi bilo jasno po čemu je to neko VIP a neko ne? Kojim potezom je on ovdje dobio privilegiju da uđe? Bio je to tek početak surovih podjela na VIP osobe i one koji to nisu. Na privilegovani i neprivilegovani sloj. Na obične ljude i one koji ih pljačkaju. Vratio sam se nazad i sjeo na zemlju potpuno demotivisan organizacijom. Sjedio sam tako, a onda sam odlučio da odem do Memorijalnog centra, da prođem tamo dok još nije gužva. I tu me dočekalo razočarenje. Centralni ulaz bio je zagrađen i zaštićen i sačuvan samo za privilegovani sloj, dok smo mi ostali ulazili na sporedne. Time se stvarala nepotreba gužva, a pridodali su joj i dolasci mnogobrojnih delegacija koji su u svojim Audijima, Mercedesima, BMW-ovima i ostalim skupim automobilima došli da se suosjećaju sa majkama koje su izgubile svoje porodice. U klimatiziranom automobilu ni meni ne bi bilo mrsko doći bilo gdje. A i izbori su, valja se žrtvovat pa prevalit taj put. Vikendica može sačekati. Za razliku od njih, unesrećene majke su u transu sjedile kraj svojih najmilijih, milujući tabute u kojima su se nalazili. Svuda uokolo brujala je policija koja je osiguravala dolazak visokih zvaničnika, a one su mirno sjedile i po posljednji put razgovarale sa svojim sinovima, braćom, očevima. I ja sam stao pred tih 775 tabuta, proučio Fatihu i izašao iz Memorijalnog centra. Jedva sam uspio ukočiti lice i sačuvati ga od eksplozije emocija i bujice suza. Sjeo sam u hlad, i tek povremeno ustajao po osvježenja koja su bila neophodna tog toplog dana. Primjećivao sam sve veći broj ljudi, a zatim mi je pogled otišao na pet ili šest automobila marke BMW , neka od novijih klasa. Svi su bili bijeli, sa zatamnjenim staklima i sa ogromnim natpisom MUFTIJA. Registarske tablice su ih odale, dolazili su iz Srbije. Zaprepastio sam se. Kako neko ima obraza da se ovako pojavi i suosjeća s nekim? Još Muftija.....Otkud njemu novac za automobile čija vrijednost je možda i veća od 500 000 KM? Da se ne bih izlagao većem nerviranju brzo sam se vratio na staro mjesto i sjeo s prijateljima. Odlučio sam da u Memorijalni centar neću ulaziti do samog obavljanja dženaze kako bih izbjegao govore političara koji nad našim glavama vide glas više, hrpu novca za sebe-više. Sjedio sam tako, a nekad oko 12:45 sam krenuo prema Memorijalnom centru .Usput se već stvorila rekordna gužva. Kažu da nikad nije bilo ovoliko ljudi. Možda bi mi bilo i drago zbog toga da nisam uvidio razne profile ljudi koji su dolazili. Sve je postalo kao na nekom lokalnom korzou. Mnogi momci se nisu udostojili da skinu one 3-4 minđuše na ušima, makar na ovaj dan. Loš izbor natpisa na majicama, materijala, dekoltei i još ponešto. Zgrozio sam se opet. Valjda će ovaj dan biti takav.

Stresan i pun iznenađenja. Na ulazu u Memorijalni dočekala me masa ljudi te smo se jedva progurali i ušli. Našli smo mjesto, doduše na suncu, ali bili smo zadovoljni bilo kakvimi.Onda smo čekali. Za govornicom su se smjenjivali Erdogan, Turk, Silajdžić i najzad reis Cerić koji se opet ponosio svojim poznavanjem engleskog jezika. Bio sam ljut na sebe što sam prerano došao i opet morao slušati ove lažne govore, nade i obećavanja. Bilo je tu i priče o bezviznom režimu ali nisam nešto pretjerano mario za to. Moje oči su bile uprte u Fabriku akumulatora.Zamišljao sam tamo ljude čiji ostaci su tu u tabutima, a duše...Ko zna gdje...Vidio sam ih gore kako razgovaraju, komentarišu ove govornike...Vidio sam svašta, samo da ne slušam ove govore. Nakon govora, klanjali smo podne i ikindiju namaz koji su posebnom fetvom reisa Cerića bili spojeni tog dana. Poslije je Mustafa ef. Cerić držao govor dok su ostali ulazili u Memorijalni. Klanjali smo dženazu a potom su svi krenuli prema tabutima...Valja dostojanstveno ispratiti ove heroje. Ja sam potražio izlaz, jer sam već psihički dotučen krenuo po stvari. Nakon nekoliko minuta truda uspjeli smo izaći , a potom smo sačekali i Seidovog oca koji je došao po nas. Zbog gužve u saobraćaju putovali smo cijelih 6 sati, ali izdržali smo i to.


Negdje oko 21:00 sam došao kući. Finale Svjetskog prvenstva bilo je u toku i svi su već uveliko pratili prilike na obje strane. Mene iskreno ništa od tog nije zanimalo. Nakon svega bilo mi je nezanimljivo, bezvrijedno. Sjeo sam malo pod vedrim nebom i do kasnih sati uživao vodeći diskusije sa svojim najbližim. Poslije sam krenuo spavati, ali san me napustio već osmog jula naveče. Ležao sam onako miran i razmišljao. Sjetio sam se svih onih tipova koji se vozaju po nekim skupim automobilima i uživaju titule heroja u svojim gradovima. Još će i biste da im podižu. Sve je to postalo beznačajno u mojim očima. Mislim da sam nakon svega ovog, truda da vidim što više, da shvatim dešavanja kroz koja su prošli ti ljudi, uz silne pokušaje da se srodim s tim ljudima postao bolji čovjek. U svom matičnom okruženju sigurno ne bih. Vjerovatno bih morao imati neki od onih kineskih skutera, minđuše (više njih), plavu kosu ošišanu na čudne trouglove, skupe automobile ili debele novčanike. Tamo sam bio prljav, smrdljiv, umoran ,nervozan a oni su se prema meni ponašali kao da sam heroj koji je spasio njihov grad. Zbog toga želim da budem kao oni. Mnogo je jeftinije a isplativije dragi moji.

Od tamošnje pustoši izvukao sam iskustvo. Od tamošnjih ljudi izvukao sam pouku o životu nakon boli. Od tamošnje smrti bolje sam naučio cijeniti život.

Zato ću na kraju samo reći HVALA.
Hvala Adnanu, Seidu i Zaimu što su održali moju ideju za odlazak na Marš živom.
Hvala Mubini, Adeli i Adelisi što su nam pravile društvo.
Hvala svima onima koji su učinili da se osjećamo sigurnim, da ne budemo gladni i žedni.
Hvala Crvenom križu na ukazanoj pomoći onda kada je to trebalo.
Hvala Seidu koji nas je vozio od Srebrenice do Tuzle.

I na kraju bih još dodao.Svaka čast Mubini, Adeli pa i Adelisi koja je izdržala prvi dan na snazi, upornosti i trudu. Čestitam vam na tome što ste mnogima koji nisu vjerovali u vas dokazale da možete prijeći taj put. Vi i ostale djevojke koje su prešle trasu od preko 100 km ste heroji. Ne oni koji su heroji u svom Golfu dvici. Hvala vam što ste bili tu kad je bilo najteže, a svi oni koji odluče da krenu sljedeće godine prvi put na Marš shvatiće o čemu govorim. Hvala vam.

Marš Mira 2010-Srebrenica Iskustva
Marš mira - putem slobode (od Tuzle do Srebrenice)
Autor: Haris Delić (2010)
Foto: Rusmir Gadžo, Dino Stambolić