Pomračena logika

Pisma čitalaca u dobrim novinama su često izvanredna zamjena za dobar razgovor u kojem se čuju različita - i često polemična pa i kontroverzna – razmišljanja o gotovo svim najvažnijim temama trenutka.
Razmišljam o tome čitajući pismo Washington Postu penzionisanog američkog federalnog agenta koji je doskora vodio obuku u svojoj agenciji za antiterorističke aktivnosti.
Čovjek reaguje na brige nekih profesionalnih branilaca ljudskih prava kako antiterorističke aktivnosti imaju elemente islamofobije. Njegov odgovor: kad smo u prošlosti kao glavni bezbjednosni problem imali mafiju naravno da smo posebno osmatrali italijansku zajednicu; kad je problem bio terorizam Irske Republikanske Armije naravno da smo istraživali irsku zajednicu.
Da li je to bila neka "italofobija" ili "irskofobija"? Ne – jednostavno zdrav razum. Ako je u savremenom svijetu objektivno najveća prijetnja unutrašnjoj i međunarodnoj sigurnosti islamski terorizam - a svako ko to hoće da vidi lako će zaključiti da jeste - onda sa svim obzirima prema očuvanju ljudskih prava i građanskih sloboda nema "operativnih razloga" da se sa istim podozrenjem osmatraju i katolička crkva i džamija.
To je nekako i okvir u kojem se, nedjelju dana kasnije, može razmišljati o rafalima ispaljenim prošlog petka na američku ambasadu u Sarajevu.
Od prvog dana znalo se da je počinilac tog čina pripadnik vehabijskog pokreta.
Njegov čin osudio je prije svega najveći dio sarajevske - i bosanskohercegovačke - javnosti. Toj osudi pridružio se i reis Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Mustafa ef. Cerić koji je rekao kako je "napad na američku ambasadu napad i na nas". Slično su reagovali i prvaci bošnjačkih političkih partija. Zvuči mudro ali i krajnje zakasnjelo i neadekvatno.
Koliko god lokalni zagovornici ideje o moralnoj superiornosti bošnjaštva nastojali da hitnom osudom pokažu kako je riječ o usamljenom kriminalnom aktu, pri tome osobe koja je "državljanin Srbije" - pa dakle Srbijanac a ne Bosanac - u tom pokušaju pranja ruku i savjesti i preusmjeravanja krivice krije se i opasnost da se iz ovog terorističkog čina ne izvuku odgovarajuće pouke i da se prećutno prije ohrabri nego onemogući neki sličan budući napad.
Politički i vjerski najuticajniji među Bošnjacima morali bi, naime, u ovom povodu - umjesto rafalnih osuda - ozbiljno razmotriti koje su to "šire društvene okolnosti" doprinijele planiranju i izvođenju terorističkog napada u Sarajevu. Ne doprinosi li tome i to što su i muslimanski i drugi intelektualci koji su posljednjih godina - kao nedavno Predrag Matvejević - ukazivali na opasnosti ekstremnih islamskih učenja i širenja uvozne radikalne verzije islama redovno nailazili na netrpeljive napade ili čak optužbe za "islamofobiju" iz samog vrha Islamske zajednice?
Možete koliko vam volja osuđivati "bezumni čin" ali gdje ste bili onda kad su na ulicama Sarajeva, u nepriličnoj manifestaciji imitiranja sličnih protesta u islamskom svijetu povodom "danskih karikatura" poslanika Muhameda, lokalni ekstremisti demonstrirali antievropska i antizapadna osjećanja paljenjem zastava evropskih država uključujući i one koje su pružile utočište destinama hiljada bosanskoherceghovačkih proganika: onaj ko nije tada digao glas protiv toga, ko nije javno rekao kako sloboda izražavanja i sloboda štampe podrazumijeva i uvažavanje mišljenja s kojima se uopšte ne moramo slagati i kako je ulično nasilje neprihvatljiv odgovor na objavljivanje novinske karikature bilo kog sadržaja bilo gdje u svijetu, ne može danas osuđivati napad na američku ambasadu kao da on nema predistoriju u kojoj se taj glas osude baš i nije čuo.
Na sličan način krajnje je neadekvatna tvrdnja o "usamljenom terorističkom činu". Odbijanje da se na vrijeme i svim raspoloživim odgojnim, političkim, policijskim, vjerskim - i svakim drugim raspoloživim sredstvima - odgovori na ranije slične slučajeve samo je pogodovalo stvaranju uslova da terorizam eskalira do paljbe u sred dana po zgradi američke ambasade.
Premalo je bilo javnog suprotstavljanja teorijama zavjere i pokušajima da se dovede u pitanje vjerodostojnost i priroda terorističkih napada u Njujorku 11. septembra 2001. i u samom Sarajevu - čiji su građani tri i po godine bili izloženi ne samo teroru s brda nego i propagandnom teroru u vidu umobolnih tvrdnji kako oni "granatiraju sami sebe kako bi izazvali međunarodnu intervenciju".
Nije bilo odgovarajuće pouke iz zločina u Kostajnici kod Konjica u kojem je islamski fanatik na Badnje veče ubio troje pripadnika obitelji Anđelić; teroristički napad na policijsku stanicu u Bugojnu nekako je potisnut u stranu kao kriminalni čin a ne kao simptom narastajućeg ekstremizma; pokušaji policijske istrage u lokalnim sjedištima vehabizma u javnosti su više kritikovani kao primjeri "islamofobije" nego što su podržani kao legitiman postupak u odbrani društvenih pravila i vrijednosti.
Insistiranje na tome kako je riječ o "državljaninu Srbije" spadalo bi već u sferu pomračene logike jer najupadljivije dolazi od onih koji i po cijenu napetosti i sukoba promovišu ideju "bošnjaštva bez granica" i za potrebe dnevne politike prisvajaju sandžačke Bošnjake da bi onda iz istih potreba odbacivali jednoga koji je počinio "usamljeni teroristički čin".