Reportaža: Tri dana Novog Pazara

Jedinstvo islamske zajednice u Srbiji u posljednje vrijeme glavna je tema u Sandžaku, a naročito u Novom Pazaru. Sporazum o pomirenju i ujedinjenju dvije islamske zajednice, jedne sa sjedištem u Beogradu i druge iz Novog Pazara, koji bi uz posredstvo Turske trebalo uskoro da bude potpisan, trebalo bi da riješi problem koji postoji već četiri godine. Podjeljeni vjernici i podijeljena bošnjačka politika dovela je stanovnike Sandžaka u tešku ekonomsku situaciju...

Priču iz Novog Pazara priredio je Mirsad Bajtarević

Put od Kaknja do Novog Pazara vodi preko Sarajeva, Rogatice, pa do graničnog prelaza Uvac kod Rudog. Kroz Republiku Srbiju put vodi preko Prijepolja do Nove Varoši, pa desno prema Sjenici i potom lijevo do središta Sandžaka, ili sjeverozapadne Srbije, kako Sandžak voli nazivati zvanični Beograd. Automobilom, kao u mom slučaju, do Novog Pazara treba šest sati i trideset minuta vožnje, ukoliko se s pažnjom prate ograničenja brzine. Oktobar je na izmaku, a vrijeme sunčano.
Nakon što sam se nagledao asfalta različitog kvaliteta, prekrasnih ravničarskih i brdovitih predjela, traktora, „stojadina“, „juga“ i automobila novije proizvodnje, u poslijepodnevnim satima Novi Pazar izražava dobrodošlicu. Smještaj u hotelu je kvalitetan. Za kratko vrijeme spremam foto-aparat, uređaj za snimanje i mobitel, te izlazim u lavirint malih ulica punih ljudi i dućana.
U samom centru Novog Pazara kupujem karticu domaćeg telekom operatera, kako bih mogao jeftinije proći kontaktirajući osobe s kojima sam ranije dogovorio intervjue. Prodavač Dino me uvjerava da za 200 dinara ( dva eura ili manje od 4 KM ) mogu razgovarati 200 minuta. „Kamo sreće da je tako“ govorim mu, plaćam i predstavljam se. „ A iz Bosne si“, kaže on pitajući šta u Sarajevu kažu ko će biti novi Reis-ul-lema Islamske zajednice u BiH i ne čekajući odgovor nastavlja „ Ako hoćete, evo vam ovaj naš Zukorlić i vodite ga odmah“. Račun za kupljenju karticu za mobitel nisam dobio. Uspostavljam kontakte i dogovaram razgovore za sutra. Čekajući sastanak sa kolegicom novinarkom Radio-televizije Novi Pazar, koja bi trebalo da me detaljnije uputi u dešavanja kada je u pitanju razjedinjenost Islamske zajednice u Srbiji i sandžačkih Bošnjaka, naručujem „peticu „ ćevapa. Meso je dobro, ali je lepina suha i hladna. Plaćam 360 dinara i kazujem konobaru da je meso dobro, ali da je lepina suha i hladna, te da se u Bosni prave bolji. Zahvaljuje se objašnjavajući da „ kada mušterija naglasi, lepina se ugrije i natopi“.
Središte grada vrvi od omladine i srednjoškolaca. Većina ih vraća iz škole. Novosagrađena pješačka zona, koja je ranije bila saobraćajnica, odjekuje zvonima mobitela i glasnim žamorom. Na glavnom trgu penzioneri igraju šah. Sve je osvijetljeno. Novopazarske ulice pune su prodavnica mobitela. Ništa manje nije ni mjenjačnica. Pržionice kafe, s obzirom koliko ih ima, izgleda da predstavljaju unosan posao. Gradskog prevoza nema, pa su svi prinuđeni ili da pješače ili da se služe vlastitim automobilima, ili pak da se voze u jednom od mnogobrojnih taksija. Svi učesnici u saobraćaju se revnosno zaustavljaju na pješačkom prelazu.

U jednom od, također, mnogobrojnih ugostiteljskih objekata čiji interijer je ukrašen etno motivima, kolegica novinarka mi objašnjava kako zbog političkog, ali i vjerskog nejedinstva Bošnjaka ispaštaju obični građani. Polarizacija je očigledna: Na jednoj strani su simpatizeri Sandžačke demokratske partije ( SDP ) Rasima Ljajića, a na dugoj simpatizeri Stranke demokratske akcije ( SDA ) Sulejmana Ugljanina. Vjernici su također podijeljeni, a sa njima i džamije. Jedni vjeruju muftiji sandžačkom Muameru Zukorliću koji je predsjednik Rijaseta islamske zajednice u Srbiji, a drugi muftiji Ademu Zilkiću predsjedniku Rijaseta islamske zajednice Srbije, koji ima sjedište u Beogradu i ured u Novom Pazaru. Osim o shvatanju položaja i statusa Bošnjaka u Sandžaku i Srbiji, ove dvije zajednice se razlikuju i po slovu „u“ u svojim nazivima. Dok Zukorlić zagovara autonomiju Sandžaka, Zilkić smatra da Bošnjaci kao nacionalna manjima nisu ugroženi u Srbiji. Kolegica mi kaže da je Zukorlić osnovao i stranku „ Bošnjačku demokratsku zajednicu „ ukoliko mu ne ispune ambicije o kojima se u Novom Pazaru otvoreno govori – a to je postavljenje na mjesto Reis-ul-uleme Islamske zajednice u BiH, pošto Reisu Ceriću krajem 2012. ističe drugi mandat nakon kojeg se ne može ponovo kandidovati na ovu funkciju. Zukorlić je čak u jednom intervjuu kazao da ga čeka mjesto u Sarajevu, kada mu istekne drugi mandat, krajem 2012. godine.
Druga važna tema o kojoj se priča u Novom Pazaru jeste Sporazum o ujedinjenju islamske zajednice u Srbiji koji se već dugo vremena priprema u saradnji sa Turskom. Na osnovu ovog sporazuma formirala bi se jedinstvena Islamska zajednica sa sjedištem u Novom Pazaru, koja bi imala pet muftijstava (Sandžak, Beograd, centralana Srbija, Vojvodina, Preševo). Čelni ljudi postojeće dvije Islamske zajednice ne bi mogli da se kandiduju na najviše funkcije u jedinstvenoj Islamskoj zajednici. Bila bi zabranjena svaka politička aktivnost i agitacija muftija, imama i vjerskih službenika, kao i osnivanje političkih stranaka. Prema već pripremljenom sporazumu Zukorlić može da bude biran na mesto muftije Novopazarskog, ali ne i Sandžačkog, dok Zilkić može da bude biran na mjesto muftije Tutinskog.
U četvrtak me je probudio ezan s mnogobrojnih munara novopazarskih podijeljenih džamija. Nakon doručka krenuo sam na dogovorene intervjue. Usput sam kupio „Sandžačke novine“ tzv. „ Sandžački heftičnik“ i prelistao ga. Saznao sam da je dva dana ranije u Novom Pazaru ispraćeno 196 hadžija na dug put ka Mekki u organizaciji „Zilkićeve“ Islamske zajednice. Da je nogometni prvoligaš iz Novog Pazara poražen na Marakani od Crvene zvezde sa 3:1, te da su prema istraživanju holandskog portala „Zoover“ Italijanke najljepše žene na starom kontinentu, ispred Šveđanki i Poljakinja. Također sam saznao da je šef turske diplomatije Ahmet Davutoglu poslije razgovora sa zvaničnicima u Beogradu izrazio nadu da će “početi novi period za ljude u Sandžaku i sve muslimane u Srbiji kao i za mir i stabilnost Srbije” i da je u Sandžaku popis stanovništva uspješan uprkos pozivanju na bojkot. Piše da „Na teritoriji grada Novog Pazara i opština Tutin, Sjenica, Prijepolje i Priboj, prema preliminarnim rezultatima, živi ukupno 243.859 stanovnika i to u Novom Pazaru 109.321 Tutinu 34.864, Sjenici 28.521, Prijepolju 41.096, a u Priboju 30.057 stanovnika.”

Prije nego što sam krenuo na prvi dogovoreni intervju, pred očima mi se ukazala zgrada gradske skupštine. Sjetih se da sam prije polaska na put kontaktirao ured predsjedavajuće skupštine Novog Pazara Borke Jovanović i dogovorio da se javim kada budem stigao. Pomislih „ zašto se ne bih ne najavljen pojavio“ i uđoh u zgradu. Portir me uputi na treći sprat. Nakon nekoliko minuta čekanja gospođa Jovanović me je primila i nakon prijateljskog ćaskanja o stanju u Sandžaku, odnosno jugozapadnoj Srbiji, dobih njenu izjavu u kontekstu sigurnosti života, jer je u prethodnom periodu u Pazaru bilo povlačenja pištolja i razbijenih glava. „ Novi Pazar je kao grad siguran onoliko koliko je siguran i svaki drugi grad u Srbiji. To što postoje određene zlonamerne tenzije, one ne ugrožavaju normalan život ljudi. Mislim da ugrožavaju upravo one koji prave tenzije, jer će na kraju morati da prihvate činjenicu da se ovde život normalno odvija“, kaže Borka Jovanović.
Prelazim mali most iznad rijeke „ Raške“ i tačno u devet sati sam bio u novopazarskom uredu Adema Zilkića. Dočekao me njegov zamjenik Hasib efendija Suljević, počastio čajem i počeo da priča.
„ Problem nejedinstva u IZ nastao je 2007. kada je Ministarstvo vjera u vladi Vojislava Koštunice u sudski registar, prvo upisalo beogradski rijaset, a potom, suprotno zakonu o crkvama i vjerskim zajednicama, novopazarski i preševski rijaset“, kaže Suljević navodeći da ukoliko se uvaže razlozi koji su doveli do podjela, nema razloga da beogradski rijaset ne doprinese pomirenju. Dalje kaže da se nejedinstvo među vjernicima prenijelo i na političko polje, što opet nije dobro s ekonomskog aspekta, jer niko ne želi ulagati u nestabilno područje.
Zilkićev ured nalazi se oko 200 metara udaljen od „ rezidencije“ Muamera Zukorlića u starom dijelu Novog Pazara u neposrednoj blizini stare tvrđave iz otomanskog carstva. Mada mi je rečeno tokom priprema za put, da efendija Zukorlić neće biti u gradu, odlučih da okušam sreću ( kada sam već tu ) i da provjerim. Tim prije jer sam na plakatima u gradu vidio da danas u 13 sati Zukorlić predvodi ispraćaj druge grupe sandžačkih hadžija na centralnom trgu. Ulazim u mešihat Rijaseta. U Zukorlićevom uredu zatičem šefa kabineta koji mi objašnjava da Zukorlić možda neće biti prisutan na gradskom trgu, jer „ često se desi da ga najave kao sudionika neke manifestacije, a on se ne pojavi. Njegovo ime navedu, jer se tako okupi više naroda...“. Nevješto se pravda, te mi na kraju govori da se pojavim na ispraćaju hadžija, pa ako bude Zukorlić prisutan da ga privolimo na intervju ili izjavu.
Odlazim zadovoljan, jer nisam dozvolio da me zavaraju. Sad kad sam ih „pročitao“ sasvim je svejedno da li će Zukorlić govoriti ili ne. Ali će svakako govoriti na ispraćaju hadžija! To mi je dovoljno.

S vjere, prelazim na politiku. Na osnovu ranijih instrukcija pronalazim sjedište SDA, koja je u gradskom vijeću opoziciona stranka, dok je SDP vladajuća, jer je napravila koaliciju sa strankama sa srpskim prefiksom. Dočekuje me portparol i član predsjedništva SDA Fahrudih Đekić. SDA vjeruje da kao konstruktivna opozicija može popraviti, prije svega ekonomsku situaciju, što bi se moglo postići u saradnji s Turskom koja je zainteresovana za izgradnju autoputa na koridoru 10 od Beograda do južnog Jadrana preko Peštera, vrijedog 330 miliona eura. “ To što Turska ovdje figurira kao zamajac ekonomskog razvoja i to što Turska jeste faktor u ovom trenutku integracije Bošnjaka u Sandžaku i Srbiji jeste rezultat naše politike i naših težnji i rezultat dobrih odnosa lidera naše stranke sa političkim establišmentom u Turskoj.“ kaže Đekić. Nakon desetak minuta hoda pronađoh i sjedište SDP-a, no tamo nema nikoga. Pozivam mobitelom portparola Mirsada Jusufovića. Kazuje mi da je u Beogradu na službenom putu, te da će mi pronaći odgovarajućeg sugovornika. Kasnije se pokazalo da ipak nije našao „odgovarajućeg sugovornika“. Tačnije, nije se više ni javio.
Pošto imam neispunjenih sat vremena, iz gradske pošte dogovaram susret s predsjednicom Sandžačkog komiteta za zaštitu ljudskih prava i sloboda Semihom Kačar. Ponovo prelazim most i zalazim u stari dio grada. Kačar navodi da je za rješenje novopazarske zavrzlame potreban dijalog na svim nivoima, dok se s druge strane „ za dnevno politička previranja troše ozbiljne ideje i projekte“. Beograd je svjestan svega i često proizvodi kontrolisane tenzije, kazuje. „ Bošnjaci moraju da se ujedine bar oko elementarnih pitanja i tu moraju da nađu rješenje. Ove podjele su veoma ozbiljne, unose veliki razdor među stanovništvom, a i gubi se povjerenje stanovništva. A s druge strane država ima pokriće za sve ono što radi. Zato što izostaju investicije i ulaganja, a sve zbog međubošnjačkog sukoba. A niko i ne spominje infrastrukturne probleme“, kaže Kačar.
U dvanaest i trideset stižem u na periferiju Novog Pazara. Dovozi me taksista za kojeg nisam siguran da ima legalnu dozvolu za rad i koji se nije odazvao popisu stanovnika. Traži 200 dinara za vožnju. Nudim 1000 no pošto nema sitno da vrati kusur, uzima 160 dinara, zahvaljuje se i odlazi. Ni on ne nema račun!
Čekam na razgovor sa Mevludom Dudićem, rektorom Internacionalnog univerziteta, podpredsjednikom sabora IZ BiH i članom senata skoro formirane Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti koja ima sjedište u Novom Pazaru i Sarajevu. Dudić objašnjava da je za podjele Bošnjaka u Sandžaku odgovorna Srpska akademija nauka i umjetnosti ( SANU ), te da ne postoji podijeljenost unutar IZ. „ Ovdje ne postoji podjeljenost. Postoji IZ koja je podržana od bošnjačkog naroda i paravjerska tvorevina koju oni nazivaju kao IZ ili rijaset, koja je podržana od strane režima. Mi nemamo nikakve dileme, niti se bojimo bilo kakvog referenduma niti izbora unutar IZ. Apsolutna većina bošnjaka jeste za jedinstveni IZ sa sjedištem u Sarajevu“, kaže Dudić te navodi „ Islamska zajednica postoji ovdje već od 1993. godine. Prvo kao mešihat Sandžaka, a sada kao IZN u Srbiji na čijem čelu je Muamer Zukorlić. A opet, krovni vođa je Mustafa efendija Cerić“. Dudić tvrdi da su sandžački Bošnjaci u podređenom položaju, te da od 120 ooo stanovnika Novog Pazara, Bošnjaka ima 80 posto. Navodi da u policiji i pravosuđu radi tek 35 posto Bošnjaka i da su od 52 vatrogasca, samo dva Bošnjaci.

Nezadovoljstvo odnosom zvaničnog Beograda rezultiralo je pozivom na bojkot popisa stanovništva. Bojkot je organizovalo Bošnjačko nacionalno vijeće podržano Bošnjačkom kulturnom zajednicom, intelektualcima i muftijom Zukorlićem. U Novom Pazaru bojkotu se odazvalo 482 domaćinstva,a prema rezultatima, popisano je 109 321 osoba.
S predstavnikom Odbora za bojkot Jahijom Fehratovićem susreo sam se na gradskom trgu. Tamo me je svojom automobilom dovezao rektor Dudić. Fehratović navodi da je poziv na bojkot uspio ( mada rezultati pokazuju suprotno). „ Bojkot je bio neophodan i nužan iz više razloga. jedan od njih je što su anketni listići bili napisani na srpskom jeziku, a ne i na bosanskom. Suština je što je bila pripremljena velika krađa i falsifikovanje rezultata popisa. Odbor je na kraju dokazao da je i bilo akcija falsifikovanja na terenu.“, kaže Fehratović.
S druge strane, beogradski ogranak IZ ustvrdio je da je poziv na bojkot popisa kontraproduktivan i da bošnjacima ne donosi ništa dobro.
U trinaest sati na centralnom trgu priređen je ispraćaj 142 hadžija i hadžinica, koji u Saudijsku Arabiju odlaze u organizaciji „ Zukorlićeve „ IZ. Zukorlić je tu i spreman da ih isprati prigodnom dovom. Ono što nije htio reći meni, rekao je javno. A glavna tema dove, uz sretan put, bio je Sporazum o ujedinjenu IZ u Srbiji. „ Neovisno o formalnim ishodima sporazum ili nesporazuma danas imate jedinstvo, potpuno jedinstvo, ne političko, ne diplomatsko, ne neko vještačko, ne interesno, već jedinstvo oko istine! Jer je istina izbila na površinu. To je jedinstvo između Novog Pazara, Sarajeva i Istambula. To je veća pobjeda od svakog papira kojeg će odobriti ili neće odobriti beogradski režim. Za njih to znači šansu za rehabilitaciju. Ako je propuste, nikada je više neće dobiti.“
Nakon završetka manifestacije ispraćaja Zukorlić se udaljava do Fakulteta islamskih nauka koji se nalazi neposredno uz glavni gradski trg. Ne odustajući od namjere da mu postavim nekoliko pitanja, prolazim pored njegovih tjelohranitelja, rukujem se s njim ,predstavljam i insistiram... Ponavlja kako ne želi ništa reći jer „ ne želi učestvovati u „emisiji“ na način koji mu je ponuđen“. A ponuđen mu je intervju ili kratka izjava, koja bi bila dio priče o sandžačkim dešavanjima. Sandžački muftija, inače, glavni je zagovornik autonomije ovog dijela Srbije i ugroženosti Bošnjaka. ( Inače, prije četiri godine, kada je u Novom Pazaru bio aktuelan problem sa radikalnim vehabijama, Zukorlića sam uspio intervjuisati i tada nije bilo nikakvih problema u vezi sa komunikacijom s medijima. )

U samom centru grada uz već navedeni most na rijeci Raškoj, preko puta trga, nalazi se pijaca. Kupaca je malo, što nije ni čudno jer je 50 posto stanovnika Novog Pazara nezaposleno. Trgovci dobro znaju kakav je standard. „ Živi se solidno. Nije loše kako bi moglo biti. Kako je u svijetu, kod nas i nije tako loše. Kako se ko snađe. Pazar je nakada živio. Trgovina je propala, nakon što je utihnula industrija. Ko radi ima, a ko ne radi njemu nije dobro. Uz loš posao nije dobro da se još politički i vjerski dijelimo“, navode trgovci.
Nedostatak adekvatnog posla najbolje osjeti Fuad Ljajić koji radi kao domar u sjedištu jedne od stranaka u Novom Pazaru. Sjedi sam u sali punoj stolova i stolica, održava vatru i odpuhuje oblake dima cigareta. Vrlo rado govori o uzrocima ekonomskog pada u Sandžaku. „ Budućnosti i života u Novom Pazaru bez sloge naroda neće biti. Ako se narod složi i shvati da se za jednom sofrom mnogo ljepše i lakše mogu otvariti ciljevi, život naše djece i unučadi će biti bolji. Niko neće doći ovdje gdje je nesloga, da uloži ni jedan dinar, a kamo li milione eura da se otvori jedna fabrika “, zastaje, pa nastavlja. „ U Novom Pazaru je od devedesetih na ovamo, za vrijeme Miloševića zatvoreno sedamnaest firmi. Mogu i da ih nabrojim, ako treba.“...
Malih dućana u Novom Pazaru je i previše s gledišta putnika namjernika. Tako da ne čudi slaba prodaja onoga što se nudi. Jedan od „optimista“ je Mejdija Vejselić koji svoje staračke dane provodi u krojačkoj radnji svoga sina. Zidovi su ukrašeni kalendarima starim i 30 godina. A zajedničko za sve kalendare su fotografije i portreti Josipa Broza Tita. Kaže da je za njega Tito još uvijek živ. Objašnjava zašto „ Pa zato što niko ne može da prekreči zidove koji su napravljeni za vrijeme njegove vladavine. A svi znaju šta je sve izgrađeno u njegovo vrijeme“.
U poslijepodnevnim satima odlazim na ručak, nakon čega pripremam materijale koje sam prikupio. Preslušavam snimljeno i sortiram bitno od nebitnog. Naveče odlazim u RTV Novi Pazar, pa na kafu i na kraju umoran se vraćam u hotel. Radim do kasno u noć.
U petak konačno montiram prilog za matični BH radio 1. Traje više od 12 minuta. Silazim u prizemlje i šaljem ga e mailom za Sarajevo, kao i najavu. Potom se spreman za povratak. Prolazim još jednom novopazarskim ulicama i na kraju kupujem pileći kebab doner. Iako sam jedina mušterija, ipak sam morao sačekati neko vrijeme. To vrijeme sam iskoristio da zaključim kako u Novom Pazaru niko ne žuri. Nema stresa, a nema ni panike. „ Upravo to je ono što nama novinarima u BiH treba“, pomislih, ali za kratko...

Napuštam Novi Pazar oko 13 sati istim putem kuda sam i došao. Pritišćem papučicu gasa i pokušavam da zapamtim neke osnovne podatke. Dakle, Novi Pazar je osnovao Isa-beg Ishaković u neposrednoj blizini stare srednjovjekovne tvrđave Trgovište, poznatije pod nazivom Ras. Prvi pisani dokument koji spominje ime Novi Pazar datira iz XV stoljeća, kada je Malo vijeće Dubrovačke republike odlučilo da u njemu postavi svog konzula. Evlija Čelebija je u XVII stoljeću zabilježio da je Novi Pazar bio jedan od najvećih gradova na Balkanu. Meni se Novi Pazar i njegovi žitelji pokazao kao grad koji vrijedi posjetiti. I ponovo se vratiti, ako se za to ukaže prilika. A politika? Ona se mijenja s vremena na vrijeme, isto kao i oni koji se njom bave...