Bošnjaci imaju dodatnu nesreću da Izetbegovićevi nasljednici ne umiju ili ne žele koristiti njegovo filozofsko, državničko i političko naslijeđe i praksu.
Koliko je Alija Izetbegović bio veliki državnik, koliko u ovim turbulentim vremenima nedostaje Bošnjacima i BiH u cjelini, pokazale su i riječi turskog premijera Erdoana izgovorene prije nekoliko dana.
Događa li se to da su strani državnici i diplomate svjesniji, odnosno da bolje od nas samih vide koliko Bošnjacima nedostaje Alija i koliko je duboka kriza liderstva u predstavljanju najbrojnijeg naroda u BiH?

Dodiku naruku

Odgovor na ovo pitanje vjerovatno je potvrdan iz više razloga. Iako utjeha može biti u tome da se "očevi nacija" jednom narodu rađaju možda jednom u stotinu godina te da nakon njih ne treba očekivati državnike takvih gabarita, Bošnjaci imaju dodatnu nesreću da Izetbegovićevi nasljednici ne umiju ili ne žele koristiti njegovo filozofsko, državničko i političko naslijeđe. A da se i ne govori o toliko potrebnom njihovom osjećaju za strateško ili taktičko promišljanje i ozbiljnije planiranje.

Uz to, današnji bošnjački političari ne žele pokazati da posjeduju nešto što je uistinu krasilo Izetbegovića - strpljivost kao osobinu!

On je u vremenima mnogo težim od današnjih - jer su rane od agresije, genocida i etničkog čišćenja bile svježije - pokazivao državničku, političku i ličnu toleranciju koja je išla do mudrosti i pozitivnog državničkog lukavstva da čak i ratne zločince kakav je jedan Krajišnik ili Plavšićeva, odnosno cijeli SDS, vješto dovede na kolosijek građenja i jačanja države BiH.

Ko se, uostalom, može sjetiti da je Izetbegović nasjedao na jeftine provokacije s Pala ili Banje Luke i vodio verbalne ratove s tamošnjim političkim elitama, odnosno zločincima?

Danas bošnjački političari upadaju baš u takve zamke Milorada Dodika i jedva čekaju svaku priliku, koju im on inače rado pruža, da polemišu s njim. To je ono što Dodik, a posebno velikosrpska politika iz Beograda upravo žele. Zbog toga u očima međunarodne zajednice ispada da su Sarajevo i bošnjački političari snažno radikalizirani. Odnosno, da oni političkim polemikama, svađama i petardama Dodika i RS navodno nesvjesno ojačavaju i pothranjuju i, posljedično, guraju ih od njima svakako nesimpatičnog Sarajeva. I to tamo gdje Dodik i Beograd upravo žele - ka Srbiji ili čak Rusiji.

Tersluk oduševljava samo glupane

Mudri Izetbegović gledao je dalje: javnom ili tajnom diplomatijom on je od Bošnjaka pravio pozitivne i dinamične inicijatore i medijatore (koliko je to u određenim okolnostima bilo moguće) između nacionalnih politika bh. Srba i Hrvata, te im je tako istovremeno oduzimao manevarski prostor da eventualno prave dvojne dogovore bez prisustva i na štetu Bošnjaka.

Sve to je suprotno onome što danas čini "prvi u Bošnjaka". Silajdžić ima loše i arogantne personalne odnose s maltene svim srpskim i hrvatskim političarima u BiH. Legalizacija tersluka možda može biti simpatična političkim idiotima i uskom krugu poltrona, ali to je nešto što moderna politika i diplomatija ne znaju i ne toleriraju, te najviše štete nanosi Silajdžiću i, nažalost, narodu koji on liderski želi predvoditi.

Tihić je u mnogim stvarima u pravu

Predsjednik SDA apsolutno je u pravu i moralno i politički i činjenično da policija RS baš ništa nije uradila na zaštiti povratnika, otkrivanju ratnih zločina, pronalaženju krivaca za rušenje džamija i krivaca za masovne bošnjačke grobnice.

Kao dobar pravnik, Tihić je u pravu i za mnoge druge pravne suštine i finese u vezi s reformom policije.

Međutim, postavlja se pitanje da li je do ostvarenja Tihićevih opravdanih zahtjeva uopće moguće doći u BiH izvan Evrope u kojoj vlada Dodikovo siledžijstvo. Ili se opravdani zahtjevi Bošnjaka mnogo lakše mogu ostvariti sa BiH na evropskim tračnicama, gdje će vladati evropski standardi, pa i oni vezani uz policiju. I na ovom primjeru jasno je zašto je za vođenje države i političke strategije potrebno mnogo više znanja od solidnih pravnih tumačenja određenih situacija.