Odlomci iz knjige "Redžep Tajip Erdoan: Rađanje lidera": Njega narod želi

U njemu ima nešto što je vidio bračni par koji ga čeka na svadbi, komšijina supruga koja ga želi počastiti mantijama ili majka djeteta koja se sprema nadjenuti njegovo ime bebi koju će roditi

(Izdavač "Dobra knjiga" Sarajevo i NVO "Svetionik" Novi Pazar, 2012., prijevod s turskog jezika Avdija Salković, recenzent Hadžem Hajdarević)

Tayyip Erdogan nije prekidao dijalog s narodom, koji je uspostavio tokom svoje predizborne kampanje, i nastavljao se obraćati pri svakom povodu. Investicijama koje je izvodio pokazao je da stoji iza obećanja datih u predizbornoj kampanji. U svakoj prilici dokazao je da je bio za transparentnost.

Nije bježao od polaganja računa, vjerovao je da će njegovi stavovi i držanje koje ispoljava u svojstvu političara promijeniti percepciju politike kod naroda i da će u ozbiljnoj mjeri uticati na njihov politički izbor.

Voljeni građani

Koliko god je Erdoganov govor nakon prve godine vladavine pokazao da svoju političku dimenziju neće držati samo u okvirima vladanja gradom Istanbulom, on je ukazivao i na politiku koju će voditi na nivou cijele države:

- Voljeni građani Istanbula! Godinu dana trudimo se upravljati jednom velikom metropolom kao što je Istanbul, rješavati njene svakodnevne, rutinske i dugoročne probleme. U protekloj godini, posebno u periodu prije izbora, u kampanjama koje su prekoračivale granice ljudskosti, istaknule su se dvije stvari. Prva od njih je da ćemo se mi, koristeći mogućnosti koje nam pruža grad, miješati u lične živote građana Istanbula. Druga je da ćemo biti neuspješni u izvršavanju poslova, makar to bilo i na tehničkom nivou...

Prije svega, u našem poimanju ovoga svijeta i u našem shvatanju politike ne postoji miješanje u živote onih koji ne misle kao mi. Svako ima pravo misliti kako hoće i živjeti onako kako misli. U prošlosti smo živjeli zajedno s ljudima koji ne dijele istu vjeru i mišljenje. U ovom pitanju imamo veoma široka iskustva. I nakon ovoga smo odlučili da, primjereno ovom historijskom iskustvu i znanju, živimo životom u čijim temeljima se nalaze tolerancija, mir i obostrana dobronamjernost. Naša država prolazi kroz jedan kritičan period. Svi smo dužni ponašati se miroljubivo.

U našu je korist da međusobne razlike shvatimo kao bogatstvo i da ih takvima prihvatimo. Svi moraju biti svjesni ovoga. Prošla je godina dana, ispostavilo se da ničiji život nismo željeli ocrniti, da prema svakome osjećamo poštovanje i da prema svima podjednako vršimo hizmet.

Potrebno jedinstvo

Nema sumnje, sve nas raduje to što su svi dijelovi društva ovo shvatili. Za kraj, posebno želim istaknuti da sada više nego prije imamo potrebe za jedinstvom, i da se moramo međusobno vezati kako ne bismo pali u zamke nekih unutrašnjih i spoljašnjih žarišta. Ovaj lijepi grad, ova lijepa zemlja pripada svima nama i, ako Bog da, uvijek će tako ostati.

Nalazimo se u 2010. godini. Od datuma kada su izrečene ove riječi pa do sada prošlo je tačno petnaest godina. Recep Tayyip Erdogan je premijer i kao da provodi u djelo ono što je rekao toga dana. Zemlja danas raspravlja o demokratskom otvaranju. Ako pogledamo iz ovoga ugla, Tayyip Erdogan nije postao premijer zato što se promijenio, već suprotno, postao je premijer zato što se nije promijenio i danas se sa istom odlučnošću bavi politikom. Oni koji uspiju da ga posmatraju bez naočara predrasuda kroz koje su navikli gledati, vidjet će šta je on. Ono što vide jest Erdogan i on nije ovakav odskora, već je ovakav od mnogo prije.

* * *

Dvije je odgovornosti Tayyip Erdogan tokom svoga političkog života uvijek držao pred očima. Jedna je vezana za našu historiju, dok se druga mnogo više tiče društvenoga karaktera.

Historijsku odgovornost moguće je definirati kao usuglašenost narodnih masa s državom, što je, uslijed specifičnosti koje se kose sa ideologijom nacionalne države, Republika Turska uporno ignorisala, te otklanjanje "zahlađenja" koje je postojalo između ovoga dvoga još od vremena Tanzimata.

Tradicija "hlađenja od države" započeta u posljednjim danima Osmanlija, dobijajući vremenom i na svome ubrzanju, nastavila se i s Republikom. Koliko god je nametala zapadnjaštvo, Država je u toj mjeri postala strana narodu. Kada se prešlo na višepartijski sistem, narod je dobio pravo odlučivanja, pravo govora i po prvi put je ubrojen u ljude.

Političke strukture Turske, korak po korak, udaljavale su se od državne ose, a time je, makar i djelomično, slabio nasilnički karakter modernizacije. Ovaj proces, započet s Adnanom Menderesom i nastavljen s Turgutom Özalom, sa Tayyipom Erdoganom je još više ojačao; donio je nove mogućnosti narodu da može na efikasan način iznositi svoje zahtjeve u vezi demokratije i promjena.

Biti dostojnim narodne ljubavi i ne iznevjeriti ukazano povjerenje predstavlja još jedan segment osjećanja odgovornosti; Tayyip Erdogan je znao da za to mora biti naročito senzibiliziran. Ova se dva segmenta odgovornosti, zapravo, međusobno upotpunjuju. Kad jedan nedostaje, drugi ne može funkcionirati.

U anketama se procent njegove popularnosti peo i do 70%.

Zna ko je

Dok je bio u zatvoru, jedan par vjernih poštovalaca mu piše u pismu:

- Za svadbu, čekamo vaš izlazak iz zatvora. Dok ste vi unutra, ne želimo praviti svadbu.
Dok je jednom išao u tužilaštvo, da o nekom pitanju dadne izjavu, jedna žena, u drugom stanju, izlazi mu na put i kaže pokazujući na bebu u stomaku:

- Njemu ću dati vaše ime!

Uvečer, dok se vraća kući desetogodišnji sin nekog od njegovih komšija slobodan je stati mu na put i pozvati ga svojoj kući:

- Tayyip-amidža! Moja majka je umijesila mantije, čekamo vas na večeru!

I dok to čini, dijete osjeća kao da razgovara sa svojim rođenim amidžom. Međutim, još je interesantnije to što se Tayyip nalazi u istom spokoju:

- Dobro - odgovara djetetu - kreni ispred mene, pokaži mi put. Znači, večeras mi je nafaka kod vas...

Opet je on lično jedini uzrok ovakvoga slobodnog ponašanja ljudi kada se nađu uz njega. S lahkoćom im može uliti osjećaj da je jedan od njih. Jer, on je neko ko je proživio sve životne avanture kroz koje su prošli i žitelji ove države. Njihove svađe, boli, tuga, iste su kao i njihove i isto toliko stvarne. Dakle, on je osoba s kojom se svako može poistovjetiti. On zna ko je, nipošto ne poriče mjesto odakle je došao.

Dopada mu se smisao koji mu narod pripisuje. U njemu ima nešto što je vidio bračni par koji ga čeka na svadbi, komšijina supruga koja ga želi počastiti mantijama ili majka djeteta koja se sprema nadjenuti njegovo ime bebi koju će roditi. On predstavlja nešto što želi velika većina naroda, mjesto ili identitet koji želi biti. Tayyip Erdogan svjestan je svega ovoga. Osobine koje posjeduje sjedinjuje političkom pameću i na taj način mijenja Tursku.